Zašto bi emocionalno opismenjavanje djece (i mladih) trebalo biti važno?
Na samom početku ovog kraćeg teksta o važnosti učenja djece (i mladih) o emocijama i za emocije, odn. njihovom emocionalnom opismenjavanju, važno je ne zaboraviti kako dijete više uči promatranjem ponašanja roditelja, nego podučavanjem.
Doista, dijete koje promatra roditelja koji se uspješno nosi s vlastitim emocijama i samo će, malo pomalo, steći osjećaj kako se može nositi s njima. Roditeljska podrška djetetu kad je ono primjerice uznemireno, osnažit će ga i olakšati mu usvajanje vlastitih strategija za uspješno nošenje s emocijama, osobito onima koje nazivamo neugodnima.
Čini se kako neka djeca s lakoćom govore o vlastitim emocijama, shvaćaju kako se i zbog čega osjećaju na određeni način u određenim situacijama. Kao da znaju prepoznati uzročno – posljedične veze i na pravilan način izraziti ono što osjećaju.
U isto vrijeme, ima djece koja teže „otkrivaju" uzroke vlastitih emocionalnih doživljaja, naročito neugodnih, koje zato nerijetko potiskuju, negiraju, prikrivaju. Također, pokazuju teškoće kod imenovanja emocija. Zato često govore u općenitim, neodređenim terminima. Često su nemoćni odgonetnuti zašto se – iako bez opravdanog razloga i pravog izvora za loše raspoloženje - ipak „loše osjećaju".
Djeca čiji roditelji, pa i šira okolina, potiču izbjegavanje suočavanja s tugom, razočaranjem ili bilo kojom drugom neugodnom emocijom, naučit će „kako je najbolje" takve osjećaje potisnuti, negirati, zanemariti, prikriti.
Te tzv. antisocijalne osjećaje kao što su ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i osjećaje poput tuge i boli, roditelji nerijetko „zabranjuju". Roditelji to nerijetko čine svojoj djeci jer su se i sami „odrekli" ovih teških, ponekad posramljujućih, osjećaja u djetinjstvu. Nerijetko to roditelji čine jer kada su ih sami, kao djeca, izražavali - slijedila je „kazna". Međutim, strah od njih neće učiniti da nestanu, već njihova snaga raste.
Potiskivanje negativnih (ispravnije je imenovati ih neugodnima) osjećaja smanjuje sposobnost osjećanja uopće. Pa i osjećanje ugodnih osjećaja. S druge strane povećava mogućnost potpuno neprihvatljivog, preburnog, poput erupcije vulkana, reagiranja u situacijama koje objektivno nisu trebale izazvati posebno burnu reakciju. Ovo pak može snažno djelovati i izazvati negativne posljedice na kasniji djetetov emocionalni razvoj.
Ako dijete ne nauči u dovoljnoj mjeri prepoznavati i razumijevati emocije iz svoje okoline, otežano je njegovo daljnje učenje socijalnih normi, običaja i pravila ponašanja i stjecanje socijalnih vještina.
Regulacija i upravljanje emocijama, često glavni pokazatelj zrelosti odrasle osobe, blisko je povezana je s prepoznavanjem vlastitih emocija, načinom i razlozima kako nastaju.
Kako bi dijete bolje razumjelo vlastite emocije u određenoj situaciji, poželjno je poticati ga na što više razmišljanja i govorenja o vlastitim emocijama kako bi, postepeno, shvatilo što ih izaziva i zašto ih osjeća baš takvima.
Istraživanja potvrđuju kako je još od rane dječje dobi važno podučavati, obrazovati, „opismenjavati" dijete za prepoznavanje i govorenje o emocijama, a potom i upravljanje osjećajima. Osobito je važno kada dijete stekne iskustvo upravljanja neugodnim osjećajima krivnje, ljutnje, agresije, bijesa, mržnje, zavisti, tuge, nemoći, boli i dr.
Svjesnost o vlastitim emocijama kod djece, baš kao i kod odraslih, pomaže i u boljem razumijevanju drugih.
Za to da dijete uspješno savlada odabiranje svrsishodnijih, poželjnijih i korisnijih ponašanja, poput nenasilnog rješavanja sukoba, suradnje, traženja pomoći u rješavanju problema, prihvaćanja različitosti, tolerancije spram sebe i drugih, zaduženi smo mi odrasli: njihovim emocionalnim opismenjavanjem, obrazujući ih „za emocije i o emocijama", potičemo njihov cjelokupan razvoj.
„Ulagati u dijete" obrazujući ga za emocije i o emocijama – jedna je od najboljih investicija za budućnost.
Odgajajmo stoga djecu u smjeru da se razvijaju kao osobe s visokim kvocijentom emocionalne inteligencije, osobe koje uspješno „upravljaju" vlastitim emocijama, potrebama i željama i imaju razvijene vještine samokontrole.
Dobra, razvijena, visoka emocionalna inteligencija temelj je osjećaja zadovoljstva sobom, uspjeha u obrazovanju, karijeri i međuljudskim odnosima.
Emocionalno zrela osoba prihvaća se onakvom kakav jest, poznaje sebe, prepoznaje vlastite vrijednosti i sposobna je preuzimati odgovornost za vlastite postupke, pa i onda kada je to teško ili je donijela pogrešnu odluku.
Emocionalno zrela osoba spremna je pokazati osjećaje, ugodne i neugodne, ne mareći za povremene povrede koje će zbog toga doživjeti.
Stvarajmo što je moguće više dobrih pretpostavki kako bi se naša djeca razvila u emocionalno zrele osobe s kojima je jednostavno živjeti i raditi!
Mr.sc. Roberta Brusić Pavičić, soc. pedagog
savjetovatelj