Razdoblje pandemije koronavirusa sve nas je suočilo s mnoštvom stresnih promjena. Kada je sve započelo bila nam je ograničena mogućnost kretanja, rjeđe smo viđali članove šire obitelji i prijatelje, bili smo zabrinuti za očuvanje radnih mjesta te za zdravlje i dobrobit sviju nas. Od tada pa do danas kontinuirano pratimo brojke oboljelih, preminulih, cijepljenih, necijepljenih. Pandemija traje već godinu i pol te smo se nekako privikli na novi način života. Međutim, sve navedeno i dalje utječe, osim fizičkog, i na naše mentalno zdravlje te na naše kapacitete za nošenje sa stresom. Kako se naši kapaciteti smanjuju postajemo razdražljiviji, lakše planemo i češće dolazi do svađa, što posljedično može dovesti i do nasilja. Činjenica je da je stres čest okidač nasilja u obitelji, što se pokazalo i tijekom perioda karantene.
Što možemo učiniti kako bismo očuvali odnose u ovim stresnim vremenima?
Za partnere koji inače rješavaju sukobe na konstruktivan način ovo je također izazovno doba, no s obzirom da imaju dobre temelje mogu ih nadograditi novim tehnikama. Uzajamna tolerancija i strpljenje veoma su bitni. Važno je osvijestiti da smo već dulje vrijeme u situaciji povećanog stresa te da ona nepovoljno utječe na svakog od nas. Kod rasprave o određenom problemu možemo pokušati staviti se u poziciju našeg partnera i sagledati problem iz njegove perspektive. Također, možemo prihvatiti način na koji naš partner reagira na stres, ako on nije ugrožavajući za nas, njega ili ostale ljude u našoj okolini. Kada razgovaramo s partnerom, pokušajmo usmjeriti pažnju na to o čemu govori, postavljati potpitanja i sumirati ono što je izrekao/la. To će pomoći boljem međusobnom razumijevanju i druga će strana imati dojam da je stvarno slušamo.
Također, važno je jasno komunicirati svoje želje i potrebe te na smiren i nenapadajuć način izreći što nam smeta. Ne trebamo očekivati da će druga strana prepoznati naše potrebe iz suptilnih poruka. To možemo učiniti koristeći „Ja poruke“. Njima iznosimo kako se mi osjećamo vezano za neki događaj (ili ponašanje) i njegove posljedice, pritom ne optužujući drugu osobu, te iznosimo prijedlog što bi se moglo učiniti drugačije.
Npr. Umjesto da kažemo: „Uvijek ostavljaš odjeću posvuda, baš si neuredan!“ - možemo reći: „Ljuti me kad ostavljaš odjeću posvuda, jer onda moram pospremati za tobom. Puno bi mi pomogao kada bi stavljao prljavu odjeću u košaru.“
Što činiti u odnosu u kojem su već otprije bile prisutne poteškoće?
Partnerima koji već otprije imaju prisutne poteškoće u odnosu, u stanju povećanog stresa emocije i ponašanja koja se javljaju mogu doprinijeti eskalaciji sukoba (ljutnja bez posebnog povoda, dugotrajno neraspoloženje, razdražljivost i sl.).
U takvim trenucima može pomoći umirivanje tjelesnih znakova koji u nama uzrokuju nemir, što možemo postići samoregulacijom emocija. To je vještina smirivanja sebe kada smo jako uzbuđeni i pobuđivanja sebe kada se osjećamo potišteno ili bezvoljno. Doživljaj same emocije (svijest o tome da smo npr. ljuti ili tužni) nije ono što samo po sebi dovodi do poteškoća. Naše emocije, misli, ponašanje i tjelesni znakovi međusobno su povezani i mogu utjecati jedno na drugo. Način na koji interpretiramo ove emocije može dovesti do njihovoj pojačavanja ili smirivanja.
Zamislimo sljedeću situaciju: vratimo se kući s posla dva sata kasnije nego inače nakon što smo morali raditi prekovremeno. Odmah po ulasku u kuću naša nam partnerica uzrujano kaže: „Pa dobro gdje si ti do sada? Zvala sam te već nekoliko puta, ne javljaš se.“ – vjerojatno je da ćemo u tom trenu osjećati ljutnju i povrijeđenost. Međutim, partneričinu reakciju možemo različito interpretirati. Ako je interpretiramo na način da nas poziva na odgovornost ili pokušava kontrolirati, početna ljutnja će se pojačati i vjerojatno ćemo uzvratiti odgovorom u svađalačkom tonu. S druge strane, ako partneričinu reakciju interpretiramo na način da je zabrinuta jer je mislila da nam se nešto loše dogodilo, početna ljutnja će se ublažiti te ćemo joj vjerojatno pokušati objasniti da smo se zadržali na poslu.
Samoregulacija ljutnje
Ljutnja vrlo često predstavlja emocionalnu podlogu za agresivnost i nasilje u partnerskim odnosima. Može se reći da je njeno samoreguliranje pretpostavka za eliminiranje nasilja do kojeg dolazi u afektu. Ljutnja može biti različitog intenziteta, od blage iritacije do nekontroliranog bijesa. Što je intenzitet ljutnje snažniji teže ju je smiriti, osjetljiviji smo na reakcije drugih te imamo slabiji uvid u vlastito ponašanje i njegove posljedice. Stoga je važno spriječiti da ljutnja nekontrolirano raste. Također, valja imati na umu da ako često reagiramo iz ljutnje, s vremenom ćemo burno reagirati sve brže i na sve jednostavnije situacije. Tjelesni signali prvi su znak da se u nama nešto događa i zato ih je važno prepoznati u situacijama koje u nama pobuđuju ljutnju. To može biti porast krvnog tlaka, nalet vrućine, napetost mišića, ubrzano disanje, povisivanje tona glasa i sl. Kako bismo svoju ljutnju doveli pod kontrolu ključno je da je osvijestimo i da smo spremni preuzeti odgovornost za njezino reguliranje.
Tehnika koja nam pri tome može pomoći je STOPP tehnika. Postupajući prema njoj, kada osvijestimo ljutnju zaustavimo se na trenutak prije nego išta napravimo te duboko udahnimo nekoliko puta. Usmjerimo se na misli koje nam prolaze glavom. Što nam one znače? Uznemiruju li nas ili smiruju? Obratimo pažnju na tjelesne signale koje prepoznajemo u svome tijelu. Koji su? Pokušajmo sagledati situaciju u kojoj se nalazimo iz druge perspektive. Kako smo mi shvatili ovu situaciju? Kako ju je još moguće shvatiti? Koliko nam je ovo zaista važno? Koliko će nam biti važno za šest mjeseci? Što je trenutno najbolje učiniti? Za nas? Za druge? Za situaciju? Kako možemo drugačije reagirati, a da je u skladu s našim vrijednostima?
Ako u ljutnji ne reagiramo odmah, nego napravimo vremenski odmak ili se maknemo iz situacije, naš doživljaj ljutnje postupno će se smanjiti. Ako pak reagiramo odmah, naša će reakcija samo potaknuti dodatnu ljutnju.
Zaključak
Na kraju, važno je sjetiti se da su naši partneri i ostali članovi naše obitelji osobe koje nas najviše vole i koje mi najviše volimo. Oni će nam ukazati na to kako reagiramo kada smo ljuti, ne zato da bi nas povrijedili, nego zato što im je stalo. Nemojmo se oglušivati na njihova upozorenja, nego promislimo o njima. Svi imamo pravo na ljutnju, ali način na koji ćemo je iskazati biramo sami. Ako prepoznamo da u ljutnji reagiramo previše burno ili agresivno, možemo preuzeti odgovornost za svoje postupke i promijeniti način na koji je doživljavamo te kako na nju reagiramo. Ako vidimo da to ne možemo sami, možemo potražiti pomoć stručnjaka, imajući na umu da sve to činimo za dobrobit nas i naših najmilijih.
Pripremio:
Marko Milošić, prof. psiholog
