Hrvatsko psihološko društvo poručuje:
Djeci koja se boje treba:
- Fizička blizina bliskih ljudi kako bi se povratio narušen osjećaj sigurnosti.
- Dovoljno vremena i prostora da prepričavaju, crtaju i kroz igru prožive to što se dogodilo.
- Pomoć odraslih da događaj integriraju u cjelovitu priču tako da im daju riječi tamo gdje ih dijete nema, a kako bi objasnili što se dogodilo.
- Pomoć odraslih pri povezivanju osjećaja, misli i osjeta u tijelu (npr. "Čujem da su ti se tresle noge jer te bilo strah kada si pomislila da nećeš moći izaći iz prostorije.")
- Normalizacija ("Čujem da su ti se tresle noge jer te bilo strah kada si pomislila da nećeš moći izaći iz prostorije. Sada su tvoje noge opet dobro, na sigurnom si i sve je u redu.")
- Omogućiti kontakte s prijateljima i važnim ljudima.
- Omogućiti distrakciju od teških sadržaja kroz igru, zabavu, crtiće, filmove i igrice.
Djeci koja se boje ne treba:
- Slušanje razgovora odraslih o teškom događaju
- Praćenje vijesti i pogotovo gledanje videa i fotografija potresom pogođenih ljudi i objekata.
- Opsežno objašnjavanje koje nadilazi njihove kapacitete da razumiju (jer to samo daje dodatnog materijala za fantazije i strahove).
- Pretjerano umanjivanje ali i preuveličavanje događaja.
- Dodatno zastrašivanje.
Priredila: Vlasta Grgec-Petroci, mag.act.soc.,
obiteljski medijator
Centar za socijalnu skrb Zagreb
Podružnica Obiteljski centar za Grad Zagreb
