Znamo da karantena, kao ultimativni oblik zabrane kretanja, stvarno može dovesti do psihičkih poremećaja čak i kod sasvim zdravih ljudi. Tu nema razlika između starijih i mlađih, ili muškaraca i žena. Svi mogu time biti pogođeni.
Na primjerima dosadašnjih epidemija (podaci iz 14 studija iz cijelog svijeta koje su istražile koliko različite skupine ljudi poštuju mjere karantene tijekom epidemija ebole, SARS-a, virusa H1N1 i mumpsa). ali i iskustvima kineskih pacijenata koji su u posljednjih nekoliko mjeseci prošli karantene, stručnjaci su uočili dominantne trendove te zaključili da je karantena vrlo rizična za psihičko zdravlje te da su izgledi za razvijanje posttraumatske stresne reakcije više nego visoki. Najviše šansi za PTSP imaju, naravno, ljudi s već postojećim psihičkim smetnjama, ali i zdravstveni radnici koji su u karanteni radili, potom mlađi pacijenti u dobi između 16 i 24 godine, žene s jednim djetetom te stariji ljudi.
Zanimljivo, najveću količinu stresa pokazali su baš zdravstveni radnici, i to nakon karantene, nakon prolaska opasnosti, a njihov stres je većim dijelom bio uzrokovan izbivanjem iz obiteljskoga kruga, što je često dovelo i do bračnih nesuglasica i teškoća u ponovnoj uspostavi obiteljske rutine. Također, zdravstveni radnici, a oni su u pravilu, po prirodi posla, u karanteni bili i duže od ‘običnih’ pacijenata, izlaskom iz izolacije su pokazali veću količinu osjećaja krivnje, bespomoćnosti, bijesa, uznemirenosti i tuge od ‘običnih’ pacijenata.
Ljudi s već prisutnim psihičkim smetnjama pokazali su stres i četiri do pet mjeseci nakon izlaska iz karantene te su njihove reakcije bile obilježene ljutnjom, agresivnim ispadima, nestrpljenjem, depresijom, te ponekad i suicidom.
U ovakvim situacijama informacije su ključne, ljudi koji su u karanteni trebaju razumjeti situaciju, neophodno je s njima komunicirati učinkovito i brzo, a karantena treba trajati što kraće, svakako onoliko koliko je u početku najavljeno. Jasna i dosljedna komunikacija o mjerama borbe protiv koronavirusa, zašto su potrebne i kako djeluju, ključna je za njihov uspjeh u usporavanju širenja zaraze
Mijenjanje odluka o trajanju obvezne karantene “u hodu” znade izazvati goleme probleme, čak i pobune i nasilje. Većina štetnih učinaka, kažu autori studije, dolazi od nametnutog ograničenja slobode pa se predlaže da se ljude radije potakne na dobrovoljnu karantenu i rad od kuće nego da se s mjerama prevencije širenja zaraze oteže dotle da država mora karantenu narediti. Stoga se sugerira da i dužnosnici u javnom zdravstvu, u suradnji s poslodavcima i nacionalnim medijima, što više istaknu altruistički izbor samoizolacije. Svejedno, dio ljudi će biti karantenom psihološki pogođen više, a dio manje.
Stručnjaci s Katedre za zdravstvenu i kliničku psihologiju pri Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu počeli su s praćenjem psihološkog stanja građana otkako je u Hrvatskoj potvrđen prvi slučaj zaraze koronavirusom. To je istraživanje pokazalo da je svaki četvrti Hrvat izrazito zabrinut zbog epidemije koronavirusa, u prvom redu žene, majke male djece. Prema istom istraživanju 20 posto ljudi vjeruje da će se, ako se zarazi, to biti vrlo teška bolest, a da svaki treći Hrvat izbjegava uopće izlaziti iz kuće.
Roditelji su zabrinuti za dobrobit svoje djece i posve je prirodno da im ta briga povećava razinu ukupnog stresa vezanoga za sve okolnosti najnovije epidemije, pa i u okolnostima eventualne karantene ili izolacije. Prirodno je da gubitak osjećaja kontrole nad svojim životom i životom i dobrobiti svoje djece može biti izrazito uznemirujući osjećaj. Međutim, roditelji trebaju biti svjesni da djeca vrlo vješto čitaju i njihove neverbalne poruke! Dakle, ako roditelji paničare, ako majke male djece pokazuju strah i histeriju, te se emocije automatski prenose na djecu. Jasno da u ekstremnim situacijama, a karantena to nedvojbeno jest, nije lako zadržati prisebnost, međutim to je ono što možemo učiniti. Zadržati prisebnost nije nemoguće, ako i jest nemoguće kontrolirati sveukupnu situaciju. To je ono što roditelji trebaju imati na umu: „Ja mogu zadržati prisebnost, a to moram zbog svoje djece! Ne mogu kontrolirati budućnost, ali sebe mogu.“
Skupina britanskih znanstvenika u svojoj studiji o psihološkim učincima karantene primijetila je i da nakon izlaska iz izolacije postoje snažni stresori koji itekako izazivaju dodatne probleme. U prvom redu to su financije. Mnogi ljudi, naime, tijekom karantene, ali i tijekom trajanja epidemije, ne mogu raditi svoj posao. Primjerice, za Dalmaciju je to primarno turistička branša, u Kini je to tekstilna industrija. Prolazak zdravstvene prijetnje takvim ljudima ostavlja goleme financijske posljedice o kojima se jako brinu i tijekom karantene, ali i nakon “stabiliziranja” stanja. Dominantne emocije koje su kod takvih ljudi zabilježene su ljutnja, bijes, malodušnost, nespokoj, nesanica, depresija i osjećaj krivnje.
Također, nakon karantene, mnogi se osjećaju stigmatizirano i društveno isključeno, što dodatno otežava psihološki oporavak. Mnogi su se nakon izlaska iz karantene suočili s nepovjerenjem susjeda i šire obitelji, s odbacivanjem prijatelja i zahladnjenjem odnosa u bliskom socijalnom krugu, a mnogi zdravstveni radnici su, uza sve psihološke efekte koje dijele sa svojim pacijentima, vrlo često sebi postavili pitanje: je li ovo posao koji se uopće isplati? Mnogi su od njih nakon toga jednostavno napustili medicinsku struku, zaključivši da je to previše žrtve za premalo novca!
Pet glavnih stresora
- Trajanje karantene – izolacija koja traje više od deset dana, izaziva i više stresa
- Strah od infekcije – ljudi podjednako teško prihvaćaju mogućnost vlastite zaraze kao i mogućnost da zaraze druge, pogotovo članove obitelji
- Frustracija i dosada – vrlo uznemirujućim se smatra zatvorenost, gubitak uobičajene rutine te smanjeni socijalni i fizički kontakt, što uzrokuje frustraciju, dosadu i osjećaj izoliranosti od ostatka svijeta
- Nedovoljne zalihe – izgleda da ljudi imaju urođeni strah od gladi te im se svaka potrepština koja je i u karanteni dostupna čini nedostatnom za preživljavanje
- Nedovoljna informiranost – osuđeni na vijesti i informacije koje dobivaju iz vanjskih izvora, ljudi često stvaraju svoju paralelnu sliku svijeta koja može biti neutemeljena, paranoidna i puna predrasuda.
Priredila:
Dubravka Svilar Blažinić, prof. psih.
univ. spec. fam. med.
Podružnica Obiteljski centar za Grad Zagreb
