Partnerski odnosi, obitelj i roditeljstvo u suvremenom društvu

Tijekom protekla dva desetljeća uočene su brojne promjene u funkcioniranju partnerskih odnosa, braka i obitelji u Hrvatskoj. Promijenio se sustav društvenih vrijednosti što je utjecalo i na obiteljske vrijednosti.

Tradicionalni sustav razmišljanja i navike se teško mijenjaju, uslijed čega mladi, partneri, roditelji i stručnjaci pokazuju različite poteškoće u prilagodbi na nove okolnosti kao i potrebu za učenjem novih vještina koje će im omogućiti lakše snalaženje u sadašnjim sve težim kriznim životnim uvjetima (u proteklom periodu prisutni su pojednostavljivanje zakonske procedure razvoda braka, trend sekularizacije, porast ekonomske neovisnosti žena, individualizacija te ekonomski stres u vidu nesigurnosti zaposlenja, nezaposlenosti te stresa u radu).

Sve veći broj razvoda dovodi do novih oblika proširenih, miješanih obitelji, a u porastu je i broj samohranih roditelja, čime imamo sve veći broj obitelji u riziku. Većina istraživača navodi da treba promatrati pojedinačne odnose i promjene u obitelji jer svaki događaj mijenja obitelj kao cjelinu. Zadovoljavajuće intimne veze kao i osjećaj roditeljske kompetencije pozitivno utječu na fizičko i psihičko zdravlje ljudi, dok su problemi u braku i roditeljstvu te nepovoljan utjecaj roditeljskih problema na djecu neki od glavnih razloga traženja psihološke pomoći.

Tijekom proteklih pola stoljeća shvaćanje, struktura i funkcioniranje ljubavnih veza, partnerskih odnosa i obiteljskih zajednica sve se više mijenja. Unatoč promjenama, partnerski odnos i brak je još uvijek najčešći društveni okvir kojim dvoje ljudi pred sobom i zajednicom potvrđuju postojanje bliske veze između njih (DeGenova, 2008.). Međutim, više ne postoji jasan model braka po kojem bi se bračni drugovi mogli orijentirati, nego postoji mnoštvo različitih izbora. Uz tradicionalne načine funkcioniranja koji su podrazumijevali heteroseksualni (dominantno bračni) odnos i pripadajuće roditeljstvo, sve je veći broj izvanbračnih zajednica te obiteljskih zajednica u formi jednoroditeljskih obitelji, posvojiteljskih obitelji, proširenih obitelji stvorenih novim zajednicama razvedenih osoba i njihove djece iz prethodnih brakova kao i istospolnih parova koji u sve više država stječu pravo na sklapanje braka i pravo na roditeljstvo. Partnerski odnosi su odnosi dvaju ljudskih bića, koji sadrže nešto posebno, nešto što drugi odnosi između dvaju bića nemaju (Obradović, Svilar Blažinić i Lukinac, 2012.). Partnerski odnosi su više od prijateljskih odnosa, iako su partneri sigurno i prijatelji.

Ti odnosi su više i od ljubavnih odnosa, iako su ljubavni odnosi sigurno prisutni u velikoj mjeri, barem u početku. To nisu ni poslovni odnosi, iako je mnogo poslova koje partneri zajedno obavljaju, dijele i razmjenjuju. Partnerski odnosi nisu ni seksualni odnosi, iako u partnerskim odnosima ima mnogo seksa, opet osobito u početku. Pa po čemu su onda partnerski odnosi specifični? Bitna karakteristika partnerskih odnosa je međuovisnost. 

Međuovisnost znači da prisutnost, slika koju u sebi nosimo o partneru i njegove riječi i postupci djeluju na nas, na naše osjećaje i postupke. Također, naša slika, prisutnost i postupci djeluju na našeg partnera. No, osim međuovisnosti, specifičnost je partnerskog odnosa i stvorena intimnost među partnerima, što nije tipično ni za jedan drugi tip međuovisnosti. Mogli bismo partnerski odnos zamisliti kao odnos u kojemu postoji snažna i dugotrajna međuovisnost u različitim područjima života, izgrađena intimnost te moguć i/ili ostvaren seksualni odnos.

Ljubavne su veze danas složenije nego ikad prije (Milivojević, 2010.). Tek u posljednja tri stoljeća do izražaja dolazi predodžba o romantičnoj ljubavi. Koncepcija nije nimalo jednostavna: od životnog se sudruga očekuje da bude više od donekle pouzdanoga poslovnog partnera kojega je s vremenom moguće upoznati, a katkad i zavoljeti. Danas bi on ili ona trebali nuditi sve: duboko razumijevanje, strastveni seks, potpuno prihvaćanje. Partner mora pružati podršku u kriznim razdobljima, u svakodnevicu unijeti užitak, uklapati se u životne planove, biti uzoran, nuditi mogućnosti razvoja, biti vjeran, ostavljati slobodan prostor, biti oslonac, i, prije svega – pružati sveopću sreću. Živjeti u paru gotovo je svima najvažniji cilj u životu, čak i više od uspješne karijere ili zasnivanja obitelj. U anonimnom i sve brže promjenjivom svijetu, očekuje se da se kroz partnersku zajednicu pojedincu osigura emocionalna toplina i sigurnost, psihička ravnoteža i identitet (Baloban 2005.).

Doživljaj partnerskog odnosa (je li dobar ili ne i koliko je zadovoljavajući) ovisi o tome koliko je on sličan zamišljanju idealnog partnerskog odnosa. (Obradović, Svilar Blažinić i Lukinac, 2012.). Ispunjenje kriterija dovodi do zadovoljstva s vezom, neispunjenje proizvodi nezadovoljstvo u vezi. Dobri partnerski odnosi se temelje na realističnim očekivanjima partnera. To znači da partneri ne očekuju da će veza ispuniti baš sve njihove potrebe, da će partner biti savršen u svim područjima. Realistična su očekivanja da će partner imati dobrih osobina, ali i mana, te da odnos neće uvijek biti savršen, nego da će biti boljih i lošijih dana. A realistično je očekivati i da neće sve ovisiti o jednom partneru, nego da će se oboje morati potruditi da odnos održe i poboljšaju. Nerealistična očekivanja ljudi dobivaju iz romantične literature i filmova u kojima se odnos prikazuje kao stanje neprestanog blaženstva, a poželjni partneri kao oni koji ne samo da ispunjavaju sve potrebe partnera nego ih i predviđaju i ispunjavaju unaprijed.

Za dobre je partnerske odnose tipično da su partneri zadovoljni time kako partner ispunjava njihove kriterije. Pojedinci imaju realistična očekivanja od partnera te umjerene, ne previsoke kriterije, znaju kako prihvatiti ono što se ne da promijeniti, a zajedno s partnerom znaju mijenjati i poboljšati ono što se može. Zato su s partnerom zadovoljni, cijene ga i vole, ne žele sve na njemu promijeniti, popraviti ili zamijeniti drugim, savršenijim partnerom. Zato se njihovi odnosi sastoje od međusobnih izjava i ponašanja koja potvrđuju partnerovu vrijednost, kritika je rijetka, a međusobne izjave koje potvrđuju ljubav, poštovanje i obzirnost dovest će do sve dubljeg odnosa bliskosti i povezanosti.

Još od pionirskog rada Termana, Butterweisera, Fergusona, Johnsona i Wilsona iz 1938. (prema Gottman i Notarius, 2002.) koji analizira što razlikuje sretne parove od nesretnih, proučavanje parova i partnerskih odnosa izraslo je u jedno od najbogatije obrađenih područja psihologije. Primijećeno je da parovi koji izražavaju zadovoljstvo bračnim odnosom imaju slične načine funkcioniranja. Partneri zadovoljni bračnim odnosom više međusobno komuniciraju (verbalno i neverbalno), pokazuju osjetljivost za osjećaje i potrebe onog drugog u vezi, ne zanemarujući istovremeno vlastite želje i potrebe. Uspjeh njihovog odnosa leži upravo u postignutoj ravnoteži međusobnih interakcija i emotivne razmjene. (Brajović Car i Hadži Pešić, 2011., Yoo, Bartle-Haring, Day i Gangamma, 2013.). Nasuprot tome, nekvalitetni, nezadovoljavajući odnosi bit će česti u vezama koje ne ispunjavaju kriterije partnera, jer su oni nerealistično visoki. Nezadovoljan partner pokušat će poboljšati, odgojiti partnera prigovorima, kritikama i ubojitim pogledom, a to umanjuje njegovu vrijednost u očima oba partnera i onemogućuje izgradnju bliskosti i intimnosti. Takvi odnosi dovode do razočaranja i negativnih emocija: ljutnje, agresije, tuge i povrijeđenosti.

Zadovoljstvo partnerskim odnosom (prvenstveno brakom kao još uvijek najpoželjnijom formom partnerskog odnosa) predstavlja subjektivan pogled svakog partnera na odnos i nije pokazatelj stvarnih karakteristika partnera i procesa u odnosu, iako se od partnera traži da daju ukupnu evaluaciju odnosa. Stoga je zadovoljstvo uži pojam od kvalitete braka i ujedno je jedna od dimenzija kvalitete braka, dok je naglasak na emocionalnoj komponenti procjene bračnog odnosa. Kvaliteta braka je multidimenzionalna varijabla koja uključuje međusobnu prilagodbu partnera i zadovoljstvo brakom. Definira se kao kognitivna procjena partnera o kvaliteti njihovih bračnih odnosa. Procjena kvalitete braka pokazuje koliko je brak dobar sastajališta supružnika u određenoj vremenskoj točci i u pojedinim dimenzijama. (Obradović i Čudina-Obradović, 1998.). Treba naglasiti da postoji skup komponenti idealnog braka u određenom društvu.

Crooks i Baur (2005.) među te komponente ubrajaju poznavanje partnera (njegovih/njezinih potreba, interesa, ciljeva, briga, očekivanja, strahova), permanentno njegovanje poštovanja i dijeljenja (u vidu njegovanja i evociranja pozitivnih osjećaja i sjećanja), istinsku zainteresiranost za partnera (u vidu svakodnevne zainteresiranosti i međusobnog slušanja), rješavanje rješivog (ublažavanje negativnih ispada, kompromis i tolerancija), dijalog i empatiju (u cilju razumijevanja i prihvaćanja različitosti druge osobe) te stvaranje zajedničkih vrijednosti i obrazaca kao temelj za postojanje i trajanje uspješnog odnosa i braka. U svom međukulturalnom istraživanju Buss (1989) je našao da partneri oba spola kod budućeg bračnog partnera najviše cijene dobrotu, zdravlje, inteligenciju i pružanje oslonca, ali da postoje i spolne razlike koje su u skladu s evolucionističkim stajalištem: žene više cijene ambiciozne muškarce s potencijalno većim prihodima, dok muškarce privlače mlađe i fizički atraktivnije žene.

U suvremenom zapadnom društvu u komponente kvalitete spadaju: profesionalne aktivnosti, raspodjela odgovornosti u kućanstvu (kućni poslovi), raspodjela novca, odgoj djece, hobiji i slobodno vrijeme, društvene aktivnosti (para zajedno ili pojedinačno s drugim ljudima), komunikacija, seksualno ponašanje, planovi za budućnost te stav prema vlastitoj i partnerovoj neovisnosti. Na doživljaj bračne kvalitete utječu i komponente osobina ličnosti partnera, obrazovanje supružnika, stres, predbračni zajednički život, dužina trajanja braka kao i ponašanje partnera u braku (Vrhovski, 2004.). U definiranje bračne kvalitete uključeno je već i samo razmišljanje partnera o separaciji ili o razvodu (Karney i Bradbury, 1995.), što se može objasniti pretpostavkom da vjerojatno neće doći do prekida veze ako je par smatra kvalitetnom.

Tijekom proteklih godina u provedena su brojna istraživanja o utjecaju navedenih komponenti na doživljaj bračne kvalitete. Jedna od tih komponenti je profesionalna aktivnost i utjecaj zaposlenosti na bračne i obiteljske odnose, pogotovo u segmentu sve većeg učešća žena u području rada te odstupanju od tradicionalne uloge supruge i majke. Različita društva različito gledaju na zaposlenost žena. Zaposlenost žene odnosno majke jedan je od važnih faktora obiteljskog konteksta, te je bila predmetom različitih istraživanja tijekom posljednjih 50-ak godina (Glenn, 1990.; Papalia i Olds, 1992.; Vasta, Haith i Miller, 2004.), koja su ispitivala doživljaj kvalitete braka kod zaposlenih žena te posljedice majčine zaposlenosti na obitelj. Pokazalo se da sama karijera nije toliko važna za kvalitetu braka kao suprugovo podržavanje te karijere, dok u odnosu prema djeci problem nije sama zaposlenost, nego učinak koji ona ima na majku, a što posredno utječe na odnos djeteta i majke. (Jelušić i Maslić Seršić, 2005, Dobrotić i Laklija, 2008.; Booth, van Ours, 2008.). Istraživanja su pokazala pozitivne posljedice majčine zaposlenosti za cijelu obitelj.

Zaposlene žene osjećaju da imaju veću kontrolu nad svojim životom, imaju veće samopouzdanje, kompetentnije su i imaju veću ekonomsku sigurnost. Sve to posredno utječe na bolju kvalitetu njihova partnerstva i roditeljstva. U obiteljima gdje majka radi, otac više vremena i brige posvećuje djeci, a podjela poslova u kući je u prosjeku manje tradicionalna. Ako majka percipira da je otac dovoljno uključen i da pomaže, djeci će se nametnuti manje stereotipa o spolnim ulogama. Djeca zaposlenih majki imaju više pravila i odgovornosti, samostalnija su, djevojčice su kompetentnije, imaju više samopouzdanja, a dječaci nauče preuzeti dio kućanskih obaveza. (Papalia i Olds,1992.).

Dvostruka uloga (kućanice i zaposlene žene), koju žene sve češće obnašaju u modernom društvu, može dovesti do bračnih napetosti, stresa i smanjenja bračne kvalitete kod oba supružnika te da doživljaj rada jednoga bračnog partnera djeluje na doživljaj bračne kvalitete drugoga bračnog partnera (Ford, Heinen i Langkamer, 2007.; Obradović i Čudina Obradović, 2009.). No, žene, iako su zaposlene izvan kuće obavljaju više kućanskih poslova, bit će zadovoljne takvom podjelom ukoliko muškarci pomažu oko obavljanja barem manjeg broja poslova kod kuće (Lauer i Lauer, 1994., Santrock, 1995.; McManus, Korabik, Rosin i Kelloway, 2002.). U istraživanju tima Sveučilišta UCLA tijekom trogodišnjeg razdoblja (2001.-2004.), dobiveni su rezultati da kod zaposlenih parova koji se ne dogovaraju o obavljanju kućnih poslova, zadovoljstvo odnosom rapidno opada i u tome nema razlike u odnosu na spol i dob supružnika (Ochs i Kremer-Sadlik, 2013.).

To jasno pokazuje koliko je za razumijevanje bračnoga zadovoljstva važno poznavati stavove supružnika o rodnim ulogama u braku. Žene koje imaju tradicionalne stavove o braku ne percipiraju disproporcionalnu podjelu poslova nepravednom pa je kod njih manji negativan utjecaj zaposlenosti na kvalitetu braka (Obradović i Čudina- Obradović, 1998.). U istraživanjima povezanosti stavova supružnika o bračnim ulogama i zadovoljstva brakom (Glenn, 1990.; Hawkins i Fackrell, 2009.), potvrdila se hipoteza o povezanosti niske kvalitete braka sa nesukladnim stavovima supružnika o spolnim ulogama samo kada muškarac ima naglašeno tradicionalne, a žena moderne stavove. Pokazalo se da su brakovi supružnika koji imaju slične stavove stabilniji i da su ti supružnici zadovoljniji svojim brakom (Bradbury, Campbell, Fincham, 1995.).
U području obrazovanja najčešće su provođena istraživanja bračne homogenosti s obzirom na stupanj obrazovanja. Čudina – Obradović i Obradović (1998.) istraživali su utjecaj obrazovanja na bračne procese. Zaključili su da je obrazovanje partnera prediktivno za stabilnost braka te da se bračni partneri podjednakog stupnja obrazovanja rastaju rjeđe od partnera koji se razlikuju u stupnju obrazovanja. Takve rezultate su u svojim istraživanjima dobili i Kalmijn (1991.) i Mare (1991). Većina je partnera slična i po religiji, rasi, etničkoj pripadnosti, ekonomskom statusu, stavovima, vrijednostima, inteligenciji te vanjskoj privlačnosti. (Perlmutter i Hall, 1992.; Hawkins i Fackrell, 2009.), a što sve povećava zadovoljstvo brakom.

U istraživanjima različitih stresora dobiveno je da stres dovodi do manje stabilnosti i zadovoljstva brakom tijekom vremena (Charania i Ickes, 2007.). Iznimka je tranzicija u roditeljstvo. To je varijabla koja smanjuje zadovoljstvo brakom, ali može rezultirati i većom stabilnošću braka. Djeca su u braku jedna od tzv. centripetalnih sila koje pridonose predanosti vezi i njezinom održavanju, posebice kod žena (Canary i Dainton, 2006; Lawrence, Rothman, Cobb, Rothman i Bradbury, 2008.). Objašnjenje ovakvog utjecaja je da roditeljstvo predstavlja normativni događaj, dok drugi stresori (poput gubitka zaposlenja ili obolijevanja), nisu normativni životni događaji. Istraživanja pokazuju da normativni životni događaji nemaju utjecaj na zadovoljstvo brakom (Karney i Bradbury, 1995.). Istraživanja pokazuju da djeca imaju jak utjecaj na obiteljski život i utvrđeno je da je zadovoljstvo brakom određeno postojanjem, brojem i dobi djece koju par ima (Perlmutter i Hall, 1992., Borg Xuereb, Abela i Spiteri, 2012.).). Život u obitelji s djecom potpuno je drugačiji nego u onoj bez djece. U svom istraživanju Yankelovich (1981.) nalazi da bi 90% parova ponovno imalo djecu da mogu birati, jer im je roditeljstvo pružilo uživanje, zabavu, samoispunjenje te donijelo zrelost i ponos (prema Perlmutter i Hall,1992.).

Različita istraživanja pokazala su da na stabilnost braka utječe zajednički predbračni život, ali se na tu komponentu može utjecati. Parovi koji zajedno žive prije braka vjenčaju se u kasnijem stupnju veze, kada ionako pada kvaliteta veze te je nađena pozitivna povezanost između predbračne kohabitacije i stope razvoda (Stanley, Whitton i Markman, 2004.), što se može ukloniti kontrolom ukupne dužine veze (Glenn, 1990., Karney i Bradbury, 1995., Lichter i Qian, 2008.). Kontrola osobina pojedinca, indikativnih za probleme ličnosti i slabu predanost braku, smanjila je negativnu povezanost kohabitacije i kvalitete braka. Većina istraživanja ipak pokazuje da je vjerojatnije da će brak uspjeti ako su supružnici dulje hodali prije braka (Lauer i Lauer, 1994.).

Trajanje braka ima značajan utjecaj na doživljaj bračne kvalitete. Kao što primjećuju Canary i Dainton (2006), procesi održavanja veze i njezina stabilnost mogu biti stvar i momenta u razvoju veze. Prema Carter i McGoldrick (1988.) šest je stadija kroz koje prolazi obitelj u svom razvoju tijekom životnog ciklusa, a svaki stadij nosi specifične zadaće i funkcije obitelji: mladi ljudi koji još nisu u vezi, bračni par bez djece, obitelj s malim djetetom, obitelj s adolescentnom djecom, obitelj iz koje su djeca otišla ( tzv. ispražnjeno gnijezdo) te par u razdoblju starosti (od umirovljenja do smrti). Kroz radove drugih autora navode se podjele na osam ili čak deset stadija (Glick, Clarkin i Kessler, 1987.), uglavnom uslijed dodatne podjele unutar razdoblja odrastanja djece te razdoblja nakon odlaska djece iz obitelji. 

Neovisno o podjeli, prema dostupnim podacima iz literature (Carter i McGoldrick, 1988., McGoldrick, 1998.), obitelji različito funkcioniraju u različitim periodima obiteljskog ciklusa. Istraživanja pokazuju da je zadovoljstvo brakom veće u početku braka i u kasnijim fazama braka, što je opisano U- krivuljom. Zadovoljstvo brakom veće je prije rođenja djece i nakon što ona odu od kuće (Carter i McGoldrick, 1988.; Glenn, 1990.), iako se pad zadovoljstva ne može potpuno objasniti samo promjenom roditeljskog statusa. Istraživanja su pokazala da u prvoj godini braka dolazi do pada zadovoljstva bez obzira na to ima li par dijete ili ne (Belsky, Lang i Houston,1986., Hawkins i Fackrell, 2009.). Vaillant i Vaillant (1993.) su dobili općenito manje zadovoljstvo brakom kod žena. Također se ispitivao utjecaj drugog braka na procjenu kvalitete braka. Rezultati pokazuju da je prosječna kvaliteta prvog braka procijenjena većom, a da muškarci procjenjuju prosječnu kvalitetu u drugom braku većom nego žene (Glenn, 1990., Teachman, 2008., Hawkins i Fackrell, 2009. )

Kako bi se ispitao utjecaj osobina ličnosti na kvalitetu braka, provedeno je niz longitudinalnih istraživanja, kojima je ispitano čak 56 osobina ličnosti. Faktorskom analizom dobiveno je pet faktora (neuroticizam, ekstraverzija, impulzivnost, ugodnost i savjesnost). Pokazalo se da najveću, i to negativnu korelaciju s ishodima braka ima neuroticizam ( Karney i Bradbury, 2005.). Neuroticizam kroz ispoljavanje ljutnje, frustracije, nelagode i anksioznosti djeluje destruktivno na vezu i povećava vjerojatnost nezadovoljstva brakom, zlostavljanja, konflikata i rastave (Fisher i McNulty, 2008., Helmuth i McNulty, 2008.). Watson, Hubbard i Wiese (2000) izvještavaju o povezanosti savjesnosti i ugodnosti sa zadovoljstvom parova koji „hodaju", dok ekstraverzija predviđa zadovoljstvo u braku. Ekstraverzija nije neposredno povezana s pozitivnim emocijama, ali njena važna komponenta je upravo sklonost doživljavanju pozitivnih emocija – faceta koja uz depresivnost predviđa više životnog zadovoljstva od svih osobina ličnosti zajedno (Shimack, Oishi, Furr i Funder, 2004).

Tijekom posljednjih godina fokus istraživanja partnerske dinamike pomiče se s ispitivanja intrapsihičkih karakteristika ličnosti partnera na proučavanje interpersonalnog ponašanja, odnosno komunikacija i interakcija u braku, kao i upoznavanje s diskriminacijskim strategijama izbora partnera (Gottman i Notarius, 2000.). Dok najveći dio tradicionalne psihologije u prvi plan stavlja objašnjenja u okviru statičnih entiteta, kao što su crte ličnosti, modeli pamćenja, inteligencija i drugo, u proteklih dvadesetak godina analitičari češće nude objašnjenja koja se temelje na dinamici socijalne interakcije, s naglaskom prije na procesima nego na strukturama. Provođena su i istraživanja o utjecaju ponašanja supružnika na stabilnost braka i zadovoljstvo brakom. U istraživanjima je korišteno pet oblika ponašanja; pozitivno ponašanje, negativno ponašanje, izbjegavanje, pozitivni reciprocitet i negativni reciprocitet. Na temelju učestalog negativnog ponašanja predviđa se manje zadovoljstvo brakom i manja stabilnost braka (Jacobson, Follette i McDonald, 1982.). 

Interpretacija interakcija odnosno atribucije koje partneri pridaju međusobnom ponašanja ovisi o kvaliteti bračnih odnosa. Ako je brak inače dobar, pozitivno ponašanje partnera osoba će pripisati njegovim unutarnjim i stabilnim karakteristikama, a ako je brak uglavnom loš pozitivno ponašanje pripisat će okolnostima, tj. promjenjivim vanjskim faktorima. Negativno ponašanje partnera osoba u dobrom braku pripisat će promjenjivim, vanjskim faktorima, a osoba u lošem braku stabilnim osobinama svog partnera. Način na koji osoba atribuira partnerovo ponašanje ovisi o povratnoj vezi između interakcija sa partnerom i osjećaja prema braku i partneru. Pozitivne interakcije tako dovode do pozitivnih osjećaja, a oni do pozitivnog atribuiranja koje poboljšava odnose (Mc Nulty i Karney, 2001., Fincham, 2002., Kilnmann i Vendemia, 2013.).

Kada se promatraju nalazi različitih istraživanja braka pokazuje se da pozitivno vrednovane varijable (obrazovanje, zaposlenje, dobro ponašanje) imaju za posljedicu pozitivne ishode brakova, a negativno vrednovane varijable (neuroticizam, nesretno djetinjstvo i loše ponašanje) dovode do negativnih ishoda braka (prema Karney i Bradbury, 1995.). Važno je, pri tom, naglasiti da su zadovoljstvo brakom istabilnost braka dva različita pojma što potvrđuju istraživanja braka u kojima se dobiva da brakovi s trajanjem postaju stabilniji, ali manje zadovoljavajući. Iako rezultati istraživanja najčešće potvrđuju da zadovoljstvo brakom ima najveći utjecaj na stabilnost braka, nezadovoljstvo ne dovodi nužno do nestabilnosti. Nalazi pokazuju i da su stabilnost braka i zadovoljstvo brakom veći što su ispitanici stariji i što su duže ubraku. (Strawbridge, Wallhagen i Shema, 2011.). Efekti dobi ispitanika i trajanja braka pod međusobnim su utjecajem pa zaključke treba donositi s oprezom.

Nalazi različitih istraživanja pokazuju kako je najbolji prediktor dugoročnog uspjeha neke veze upravo način na koji se parovi nose sa svojim sukobima, a ne način na koji se podržavaju i iskazuju svoju ljubav u periodu bez sukoba i problema (Gottman i Silver, 1994.; Gottman i Notarius, 2000.; Blažeka Kokorić, 2007.). Različite nesuglasice i konflikti su sastavni dio bračne, kao i svake druge bliske veze (Fincham, 2003.). Sukobi se smatraju rezultatom međusobno suprotnih želja, potreba, uvjerenja, interesa ili ciljeva (Straus, 2005; Wilmot i Hocker, 2007), a međuovisnost, kao temeljna značajka bliskih veza, može tu nekompatibilnost učiniti izraženom i neizbježnom (Kline, Pleasant, Whitton i Markman, 2006). U isto vrijeme, orijentiranost na odnos i potreba za održavanjem veze, važan je poticaj u nastojanju partnera da pronađu primjerene načine vođenja sukoba. 

Razlike nisu nađene u učestalosti konflikta, već u načinu ponašanja partnera u sukobu. U svojim istraživanjima Gottman (1994.) obuhvaća deset neugodnih i ugodnih osjećaja: osim srdžbe, omalovažavanja i tuge, tu su i iskazivanje moći, obrana, strah, nadmoć, odvraćanje, jadikovanje i „ograđivanje" te odobravanje, humor, radost, pažnja i zanimanje. Vrši se kodiranje i sukoba između partnera: koliko sekundi traje svađa, koliko se često sukob zaoštrava, tko češće smiruje situaciju te dodatno vrednuju i podatke sa senzora na tijelu. Na osnovi njih se za svaki par podaci analiziraju. Računalo izrađuje i dijagram dviju matematičkih jednadžbi iz kojih se iščitavaju točke ravnoteže u vezi: u području gdje se krivulje uvijek iznova sijeku nalazi se jezgra svakoga pojedinog partnerstva, što može obuhvatiti područja od beskrajnih sukoba do zone brižne privrženosti.

Nalazi istraživanja također govore o spolnim razlikama u načinima doživljavanja i reagiranja muškaraca i žena u situacijama partnerskih sukoba (Bouchard, Sabuovin, Lussier, Wright i Richer, 1998., Hojjat, 2000., Bloch, Haase i Levenson, 2013.) Razlozi za takvo različito ponašanje žena i muškaraca u sukobima vjerojatno su posljedica razlika u njihovoj socijalizaciji te njihovih različitih društvenih uloga i očekivanja. Utvrđeno je da se učestalost sukoba između partnera povećava s protekom vremena, uz istovremeno sve rjeđe zadržavanje smirenosti i mišljenja za sebe u partnerskom sukobu (Ladd, 2008.).

Do sada je više puta naglašavano da partnerski odnosi imaju posljedice za svakog partnera i za njihovu vezu. Dobri partnerski odnosi povećavaju osjećaj sigurnosti, zaštićenosti, vlastite vrijednosti, povećavaju intimnost i bliskost, zadovoljstvo i sreću, a time čuvaju tjelesno zdravlje i dobrobit partnera te produljuju vezu. Loši partnerski odnosi nepovoljno utječu na partnere, smanjuju im samopoštovanje, smanjuju osjećaj sigurnosti, brišu intimnost i bliskost, a bude niz negativnih osjećaja kao što su srdžba, iritiranost, nezadovoljstvo. Ti neugodni osjećaji mogu neposredno ugroziti zdravlje partnera (visoki krvni tlak i druge zdravstvene posljedice stresa), a mogu ga ugroziti i posredno, kad partner posegne za nasilničkim ponašanjem ili alkoholom i drugim sredstvima ovisnosti u želji da se oslobodi stresa. Mnogi posegnu i za prekidom veze kao načinom da se oslobode stresa. Ali i rastava je veliki stres i teško se osloboditi njezinih posljedica. (Coleman i Morgan, 2007.)

Pokazalo se da svakom razvodu prethodi težak i mučan proces kroz koji prolaze oba partnera. Sam razvod svakako nije jedna naprečac donesena odluka.. Obično do sklapanja braka dolazi u fazi zaljubljenosti i naglašenih emocija, tijekom kojih dolazi do idealizacije partnera i tek kada se završi faza zaljubljenosti, a nije došlo do prelaska u fazu „zrele ljubavi", dolazi do osjećaja nezadovoljstva, razočaranosti, ponekad čak duboke prevarenosti. Najčešće osobe nisu svjesne da je početna idealizirana slika o partneru produkt njihovih vlastitih želja, očekivanja i potreba, koju često nije moguće dostići u realnosti pa je od prvih naznaka bračne disolucije do konačne odluke o razvodu dug put za koji ženama u prosjeku treba 22 mjeseca, a muškarcima 11 mjeseci ( Obradović i Čudina Obradović, 1998.) 

Ovaj proces su istraživali brojni autori. Aseltine i Kessler (1993.) opisali su shemu tijeka četiri faze koje prethode razvodu braka sve do konačnog fizičkog razdvajanja partnera: faza nestanka iluzije o partneru, faza erozije odnosa (emotivni razvod), faza emotivnog razdvajanja i faza fizičkog razdvajanja. Razvod braka nije ni tek formalni sudski akt jer mu prethode godine zajedničkih iskustava, stvaranja u materijalnom i roditeljskom smislu, ulaganja u brojne socijalne, profesionalne i osobne relacije, bračne uloge i osobni identitet. Osim što je ponekad vrlo dug, taj je proces najčešće i vrlo bolan i visoko stresan. Težina stresa zbog razvoda braka ovisi o kulturi i tradiciji, trajanju braka, stupnju (ne)ovisnosti partnera, stupnju izolacije, strukturi ličnosti, razini psihičke stabilnosti te doživljaju napuštenosti (Clarke-Stewart i Brentano, 2006.)

Ukoliko sustav vrijednosti određene sredine ili osobe isključuje mogućnost razvoda i/ili osuđuje one koji su se razveli, intenzitet stresa bit će veći, razvod će izazvati dugotrajnije i negativnije posljedice (Amato i Rogers, 1999.). Dužina trajanja braka ima utjecaj na doživljaj stresa prilikom razvoda. Ukoliko brak traje manje od pet godina (koliko u prosjeku traje proces navikavanja), a faza zaljubljenosti je prošla, i odvajanje od partnera će biti lakše. Nakon što je prošao period navikavanja na partnera, razvod će biti teže doživljen, što se pokazuje i kod partnera koji je na bilo koji način ovisan (materijalno, psihološki, stambeno i sl.) o drugom partneru.

Stupanj neovisnosti je važan činitelj u pogledu intenziteta stresa koji se javlja kod razvoda braka. Partner koji je na bilo koji način ovisan o drugom partneru (materijalno, psihološki, stambeno…), doživjet će napuštanje partnera daleko težim od onoga koji je neovisan u svim aspektima. Isto tako, stupanj društvenosti je jedan od bitnih činitelja o kojemu ovisi intenzitet stresa. U situacijama potpunog oslanjanja na partnera u psihološkom i socijalnom smislu te izolacije od ostalog dijela svijeta, partner će se tijekom i nakon razvoda naći u izuzetno teškoj situaciji. Izgubit će uz materijalnu sigurnost i kompletnu socijalnu mrežu, bez koje je još teže preživjeti nastalu situaciju.
Struktura ličnosti također je složeni čimbenik koji uvjetuje najveći dio odnosa, postignuća i uspjeha pri suočavanju s kriznim situacijama. 

Sigurna, samosvjesna, prilagođena osoba daleko će se uspješnije prilagoditi svim novim situacijama, a posebno kriznim situacijama, od nesigurne, neprilagođene ili ovisnički orijentirane ličnosti. (DeLongis i Holtzman, 2005.). Uz sve navedeno, postoji i razlika u doživljaju razdvajanja kod partnera koji napušta i onog koji je napušten. Obično se pozicija napuštenog nadovezuje uz još neke, već spomenute činitelje, čime se intenzitet stresa višestruko povećava. U prosjeku krize nakon razvoda traju duže kod žena (zbog smanjenih prihoda, stambenih problema, preuzimanja brige za djecu) a posebno teško se razvodu prilagođavaju žene starije od 50 godina. (Walerstein i Kelly, 1980., Albeck i Kaydar, 2002.). Među dugoročnim posljedicama razvoda braka najčešće se spominju poteškoće sa mentalnim i fizičkim zdravljem. Problemi mentalnog zdravlja mogu doći do izražaja i kroz krajnji oblik suicida (jedan od pet suicida izvrši razvedeni muškarac, a jedan od tri suicida razvedena žena).

Posebno je pitanje djeluju li i kako partnerski odnosi na dobrobit djece koju partneri imaju u vezi. Sasvim je sigurno da dobri partnerski odnosi djeluju povoljno na djecu i njihov razvoj, a loši partnerski odnosi djeluju nepovoljno na djecu i njihov razvoj. Svaki roditelj zasebno, a i međusobni odnos roditelja imaju golem i dugotrajan utjecaj na djecu.

Roditeljstvo kao pojam uključuje više različitih komponenti koje se odnose na bit roditeljstva, oblike roditeljstva i utjecaj roditeljstva na djecu. (Čudina Obradović i Obradović, 2003.). Već sam doživljaj roditeljstva mijenja odnos između roditelja, kao što je i odnos roditelj-dijete međusobno uzajaman. Svako dijete svojom osobnošću utječe na roditelje, koji, sukladno svom doživljaju i shvaćanju roditeljstva, oblikuju svoje ponašanje prema djetetu, ali i prema drugom partneru te može doći do promjene doživljaja bračnog zadovoljstva. Rođenjem djeteta počinje nova faza u odnosu partnera. Rezultati različitih istraživanja govore da se nakon djetetovog rođenja bračno zadovoljstvo procjenjuje nižim da bi kroz period koji slijedi došlo do ponovnog porasta. Pokazalo se da veliki utjecaj na to imaju podjela poslova nakon rođenja djeteta i očevo pomaganje u brizi oko djeteta (Levy-Shiff, 1994., Borg Xuereb i sur., 2012.). 

Prema istraživanjima Schaie i Willisa (2001.), parovi koji su se manje slagali u stavovima i vrijednostima o podizanju djece imali su značajno više izgleda da se u budućnosti razvedu uz napomenu da bračne sukobe ne uzrokuju djeca već prethodno postojeće komunikacijske teškoće. Potrebno je naglasiti da danas govorimo o dva međusobno različita, subjektivna doživljaja roditeljstva, o majčinstvu i očinstvu. ( Čudina Obradović i Obradović, 2003.). Do unatrag dvadesetak godina roditeljstvo se poistovjećivalo s majčinstvom, a u istraživanja su bile uključene samo majke. Unatoč činjenici da je iz istraživanja majčinstva proizlazila važnost očeva utjecaja na dijete i to zbog njegova utjecaja na majku, sve se više počeo isticati i nezavisan utjecaj oca na djetetov razvoj. Osobito se od 90-ih godina posebna važnost pridaje izučavanju očinstva zbog povećanog broja samohranih majki i mogućeg odgojnog deficita, kao i zbog velikog broja obitelji u kojima je i majka zaposlena izvan kuće. Suvremena društva zbog toga sve snažniji naglasak stavljaju na ulogu oca u životu djeteta. (Belsky, 1993.; Mackey, 2001.; Rohner i Veneziano, 2001.).

Naglasak na subjektivni doživljaj roditeljstva za razvoj djeteta stavio je J. Belsky, istaknuvši da kompetentno roditeljstvo, osjetljivo za djetetove mogućnosti i razvojne zadatke doprinosi razvoju emocionalne sigurnosti, nezavisnosti, socijalne kompetencije i intelektualnih postignuća djeteta (Cummings i Cummings, 2002.). Isto tako, negativan doživljaj roditeljske uloge, pri kojem je prisutan sniženi osjećaj kompetencije, može dovesti do krize u partnerskom odnosu roditelja, koja može ugroziti uvjete djetetova razvoja zbog negativnog utjecaja na roditeljske postupke. Roditeljski postupci koji se manifestiraju kao neosjetljivost na dječje potrebe, agresivnost i kažnjavanje, dovode do neželjenih posljedica u dječjem ponašanju i razvoju (Belsky, 1984., Belsky i Rovine, 1990., Vasta i sur., 2004.). Roditeljska toplina, podrška i ljubav imaju pozitivan utjecaj na emocionalnu i socijalnu stabilnost i zrelost djeteta. S druge strane ravnodušnost, pretjerana kontrola, grubost i zanemarivanje djeteta pridonose različitim problemima i teškoćama kod djece (Vulić Prtorić, 2002.). Pri tome se pokazalo da roditeljsko ponašanje i odgojni stil imaju mnogo važniji utjecaj na razvoj i karakteristike djece nego što je struktura obitelji, a što bi značilo da se djeca iz jednoroditeljskih ili rastavljenih obitelji neće međusobno razlikovati u razvojnim rezultatima ukoliko se ne razlikuju u bitnim karakteristikama roditeljskog odnosa (McFarlane,1995.).

Činjenica je i da je obitelj krhka dinamička struktura osjetljiva na vanjske utjecaje i unutarnje promjene koje proizlaze iz promjena u njezinoj strukturi, u članovima i promjenama odnosa njezinih članova. U svakoj obitelji mogu se naći konflikti, svađe, sukobi, prijetnje, vikanje i sl. Loši odnosi između roditelja ne mogu se sakriti pred djecom, koliko god se roditelji to trudili. Djetetu trebaju jasni izrazi izgrađene prave, a ne glumljene i neiskrene intimnosti. Djetetu su podjednako važni odnosi sa roditeljima kao i odnosi među roditeljima, pa mu neće mnogo pomoći ako mu majka ili otac nastoje nadoknaditi lošu situaciju iskazivanjem čak i povećane ljubavi i topline (Osborne i Fincham, 1996.).

Dijete može bez veće traume podnositi svađu među roditeljima samo ako se ona završi dobrim rješenjem i pomirenjem (Wilson i Gottman, 2002.). Iz takve će svađe dijete dobiti čak i primjer dobrog rješavanja sukoba. Roditeljske svađe koje ne završavaju pomirenjem i ponovnom uspostavom intimnosti mogu naškoditi djetetu neposredno, a i na dulji rok. U djetetu mogu stvoriti nesigurnost, sklonost osjećajima tuge, srdžbe i straha, smanjenu sposobnost za odgodu zadovoljenja potreba i smanjenu sposobnost da svlada loše osjećaje. Dodatno mogu stvoriti i povećanu osjetljivost djeteta za svaki oblik ponašanja koji najavljuje sukob, uzrokovati pogrešno i pretjerano tumačenje svake situacije kao mogućeg sukoba, zbog njih će se dijete ponašati agresivno i neprilagođeno u svim razdobljima razvoja, pa i u odrasloj dobi. Emocionalne teškoće u koje dijete može zapasti zbog roditeljskih loših odnosa mogu otežati njegov školski razvoj i školska postignuća, a u adolescenciji vjerojatno ozbiljno poremetiti odnose s roditeljima.

Dio roditelja smatra da je, unatoč međusobno lošim odnosima, potrebno ostati zajedno „radi dobrobiti djece". Podaci dobiveni praćenjem različitih obitelji pokazuju da, unatoč tome što razvod braka roditelja utječe na skladan psihofizički razvoj djece, negativan utjecaj ima i život u obitelji punoj sukoba (Hetherington, 1999.). Djeca na razvod roditelja reagiraju jakim emocijama tuge, ljutnje, tjeskobe, straha. Manifestiraju različite probleme u mentalnom i fizičkom zdravlju, ponašanju te akademskom postignuću. Specifične reakcije i problemi variraju ovisno o dobi djece (Peck i Manocherian, 1988.). Većina ovih problema prestaje kroz određeno vrijeme, iako za manji postotak djece učinak može biti dugotrajan, sve do odrasle dobi. (Amato, 2000.). Posljedice razvoda nisu jednake za svu djecu i njihova prilagodba ovisi o različitim faktorima (Amato, 1993.; Hetherington i Stanley-Hagan, 2002., Clarke-Stewart i Brentano, 2006.). Roditeljska uključenost u dječje aktivnosti, iskazivanje topline i ljubavi, osiguravanje odgovarajućeg vodstva i nadzora kao i primjerena roditeljska suradnja štiti djecu od negativnih utjecaja razvoda.

Namjera ovog rada bila je analizirati obiteljske, partnerske i roditeljske odnose u suvremenom društvu, promjene kroz koje su prolazili i kroz koje prolaze.

Obitelj je prva životna skupina kojoj pripadamo; ona je više od zbroja pojedinaca koji dijele jedinstven fizički i psihosocijalni prostor. Obitelj je prirodni socijalni sustav, koji ima svoju strukturu, funkcije, pravila, uloge, načine komuniciranja, načine suočavanja s problemima i njihovim rješavanjem. Obitelj je organizirani koherentni sustav determiniran svojom strukturom. Prateći društvene promjene tijekom vremena, obitelj kao temeljna društvena zajednica povezana sa širim okruženjem, s kojim je u interaktivnom odnosu, doživjela je različite transformacije. Promjene koje su sustigle obitelj mogu se percipirati kroz prizmu društvenih kretanja što se događaju na globalnom planu. Tijekom povijesti obitelj se mijenjala i prolazila krize, no nije nestala. Bez obzira na sve različitosti koje je karakteriziraju, zadržala se kao temeljna ljudska zajednica koja pruža utočište svojim članovima.

Najznačajnije promjene u životu obitelji kojima svjedočimo zadnjih desetljeća su sve veći broj zaposlenih i ekonomski nezavisnih žena, sve kasnija dob stupanja u brak, prevladavanje dvogeneracijske obitelji, sve veći broj parova bez djece, rastući broj razvoda brakova i jednoroditeljskih obitelji, porast broja izvanbračnih obitelji i samačkih kućanstava, rast broaj alternativnih zajednica itd. Usprkos brojnim društvenim i strukturnim promjenama, osnovne funkcije obitelji ostaju i nadalje: uzajamno zadovoljenje emocionalnih i fizičkih potreba, uz osiguranje socioekonomskih uvjeta za život.

Čini se ni da institucija braka i nema više vrijednost koju je imala prije nekoliko desetljeća. U prvom europskom istraživanju vrednota (European Value Study – EVS) iz 1999., u kojem je sudjelovala i Hrvatska, obitelj je u većini europskih zemalja u više od 80% slučajeva važna u životu građana/ki, pa ljudi i dalje imaju velika očekivanja od obitelji i braka, smatrajući ih važnim institucijama. Komparativnom analizom rezultata međunarodnog empirijskog istraživanja EVS-a za 1999. i 2008. godinu, koja se provodila u 33 zemlje, uspoređivali se odgovori na pitanja o različitih komponenti obiteljskog života, uključujući procjenu važnosti braka i obitelji. Uočene su promjene u gledanju na instituciju braka i obitelji, što se najviše očituje u relativnom opadanju broja ispitanika/ca koji visoko vrednuju brak i obitelj kao temeljnu instituciju te u određenoj promjeni stavova prema nekim temama iz bračnog i obiteljskog života (Kamenov i Galić, 2011.). Društvo je liberalnije, vrijednosti su se promijenile i lakše se pokreće postupak razvoda. Kako razvodu prethode nezadovoljavajući partnerski odnosi, nerijetko bivši partneri nastavljaju lošu komunikaciju i kao roditelji, a u novonastaloj, emocionalno zahtjevnoj, situaciji njihov odnos je dodatno narušen.

U takvoj situaciji bivši partneri teško razdvajaju partnersku od roditeljske uloge. Sve to se odražava na djetetovo samopouzdanje i dobrobit te emocionalni razvoj. Ključnu ulogu u zaštiti djece igra brižan, osjetljiv, autoritativni roditelj koji bi im trebao pomoći u prevladavanju mogućih negativnih učinaka razvoda i omogućiti suočavanje sa promjenama organizacije obiteljskog života.

Za one koji žele znati više

• Clarke-Stewart, A. i Brentano, C. (2006.). Divorce: Causes and Consequences; Nev Haven, Yale University Press
• Čudina Obradović, M. i Obradović J. (2003). Potpora roditeljstvu: izazovi i mogućnosti. Revija za socijalnu politiku, 10, 1, 45-68.
• Čudina Obradović M. i Obradović J. (2006.). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden marketing - Tehnička knjiga.
• DeGenova, M.K. (2008). Intimate Relationships, Marriages & families. New York: The McGraw-Hill, Inc.
• Hawkins, A.J. i Fackrell, T.A. (2009.). Should I Keep Trying to Work it Out? Utah Commission on Marriage, Salt Lake Citiy, Utah
• Ladd, P.D. (2008). Relationships and Patterns of Conflict Resolution: A Reference Book for Couples Counseling. University Press of America.
• Milivojević, Zoran (2010.). Formule ljubavi: Kako ne upropastiti vlastiti život tražeći pravu ljubav? Zagreb: Mozaik knjiga.
• Obradović, J. i Čudina-Obradović, M. (1998). Bračna kvaliteta: poimanje, uzroci i posljedice; Društvena istraživanja, 7, (4-5), 659-682.
• Ochs, E. i Kremer-Sadlik T. (ur.) (2013.). Fast-Forward Family. UCLA Press: Berkeley
• Rijavec, Majda i Miljković, Dubravka (2002.). Srce moje i tvoje u ljubavi stoje: psihologija Ljubavi. Zagreb: IEP-D2.
• Vasta, R., Haith, M. M. i Miller, S. A. (2004.). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Literatura

• Albeck, S. i Kaydar, D. (2002). Divorced mothers: Their network of friends pre- and post divorce. Journal of Divorce and Remarriage, 36(3-4), 111-138
• Amato, P. R. (1993). Children's adjustment to divorce: Theories, hypotheses and empirical support. Journal of Marriage and Family, 55, 23-38.
• Amato, P. R. (2000). The consequences of divorce for adults and children. Journal of Marriage and Family, 62, 1269-1287.
• Amato, P. R. i Rogers, S. J. (1999). Do attitudes toward divorce affect marital quality? Journal of Family Issues, 20, 69-86
• Aseltine, R. H. Jr. i Kessler R. C. (1993). Marital disruption and depression in a community Sample. Journal of Health and Social Behavior, 34 (3), 237-251.
• Baloban, J. (2005). U potrazi za identitetom. Zagreb: Golden Marketing.
• Baumster, R.F. i Leary, M.R. (1995). The need to belong: Desire for interpersonal attachments as a fundamental human motivation. Psychological Bulletin, 117 (3), 497-529
• Belsky, J. (1984). The determinants of parenting: A process model. Child Development, 55, 83-96.
• Belsky, J. (1993). Promoting father involvement: An analysis and critique, comment on Silverstein. Journal of Family Psychology, 7, 287-292
• Belsky, J., Lang, M. i Huston, T. L. (1986.). Sex typing and division of labor as determinants of marital change across the transition to parenthood. Journal of Personality and Social Psychology, 50, 517-522.
• Belsky, J. i Rovine, M. (1990). Patterns of marital change across the transition to parenthood. Mariage and Family Review, 13, 133-156.
• Blažeka Kokorić, S. (2007). Rješavanje partnerskih sukoba s obzirom na spol partnera, iskustvo i trajanje partnerskog odnosa. Ljetopis socijalnog rada, 14 (1), 5-26.
• Bloch, L., Haase, C.M. i Levenson, R.W. (2014). Emotion regulation predicts marital satisfaction: More than a wives' tale. Emotion, 14(1), 130-144.
• Booth, A. L. i Ours J. C. van (2008). Job satisfaction and family happiness: The part-time work puzzle. The Economic Journal, 118 (526), 77-99
• Borg Xuereb, R., Abela, A. i Spiteri, G. (2012). Early parenting portraits from the lives of first-time parents. Journal of Reproductive and Infant Psychology, 30 (5), 468-482.
• Bouchard, G., Sabourin, S., Lussier, Y., Wright, J. i Richer, C. (1998). Predictive validity of coping strategies on marital satisfaction: Cross-sectional and longitudinal evidence. Journal of Family Psychology, 12 (1), 112-131
• Bradbury, T.N., Campbell, S.M. i Fincham, F.D. (1995). Longitudinal and behavioral analysis of masculinity and femininity in marriage. Journal of Personality and Social Psychology, 68(2), 328-41.
• Brajović Car, K. i Hadži Pešić, M. (2011). Razlike u zadovoljstvu brakom ovisno o profilu egograma i stilu interpersonalne razmjene partnera. Ljetopis socijalnog rada, 18 (1) 63-81
• Buss, D. M. (1989). Sex differences in human mate preferences: Evolutionary hypothese tested in 37 cultures. Bihevioral and Brain Sciences, 12, 1-49.
• Canary, D. J. i Dainton, M. (2006). Maintaining relationships, U A. L. Vangelisti i D. Perlman (ur.). The Cambridge handbook of personal relationships (str. 727–743), New York: Cambridge University Press.
• Charania, M.R. i Ickes, W. (2007). Predicting marital satisfaction: Social absorption and individuation versus attachment anxiety and avoidance. Personal Relationships, 14 (2), 187-208.
• Carter, E. A. i McGoldrick, M. (1988). The changing family life cycle: A framework for family therapy (2nd ed.). New York: Gardner Press.
• Clarke-Stewart, A. i Brentano, C. (2006). Divorce: Causes and consequences. New Haven: Yale University Press.
• Coleman, M. I Morgan, M. (2007.) Divorce and adults. Human Development and Family Studies Extension. University of Missouri - Columbia
• Cummings, E. M. i Jennifer S. Cummings, J.S. (2002.): Parenting and Attachment. U M. H. Bornstein (ur.). Handbook of parenting, Volume 5: Practical issues of parenting (2nd ed.). New Yersey: Lawrence Erlbaum Associates.
• Crooks, R.L. i Baur, K. (2005). From Our Sexuality. 9th edition. London: Wadsworth.
• Čudina Obradović, M. i Obradović J. (2003). Potpora roditeljstvu: izazovi i mogućnosti. Revija za socijalnu politiku, 10, 1, 45-68.
• DeGenova, M.K. (2008). Intimate relationships, marriages & families. New York: The McGraw-Hill, Inc.
• DeLongis, A. I Holtzman, S. (2205.). Coping in context: the role of stress, social support and personality in coping. Journal of personality, 73(6):1633-1656
• Dobrotić I. i Laklija M.: (2009). Korelati sukoba obiteljskih i radnih obveza u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 16 (1), 45-63
• Fincham, F. D. (2002). Attributions in close relationships: From balkanization to integration; U , G.J.O. Fletcher i M. S. Clark (ur.). Blackwell Handbook of Social Psychology: Interpersonal Processes. New York: Blackwell Publishing.
• Fincham, F. D. (2003). Marital conflict: Correlates, structure, and context. Current Directions in Psychological Science, 12 (1), 23-27.
• Fisher, T.D. i McNulty, J.K. (2008). Neuroticism and marital satisfaction: The mediating role played by the sexual relationship. Journal of Family Psychology, 22, 1, 112-122
• Ford, M. T., Heinen, B. A. i Langkamer, K. L. (2007). Work and family satisfaction and conflict: A meta-analysis of cross-domain relations, Journal of Applied Psychology, 92, 57-80.
• Glenn, N. D. (1990). Quantitative research on marital quality in the 1980s: A critical review. Journal of Marriage and the Family, 52, 818-831.
• Gottman, J. M. (1994). What Predicts Divorce? The Relationship between Marital Processes and Marital Outcomes. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum.
• Gottman, J. i Silver, N. (1994). Why marriage succeed or fail: What you can learn from the breakthrough research to make your marriage last. New York: Simon & Schuster.
• Gottman, J. i Notarius, C. (2000). Decade review: Observing marital interaction. Journal of Marrige and the Family, 62 (4), 927-947.
• Gottman, J.M. i Notarius, C. I. (2002). Marital Research in the 20th Century and a Research Agenda for the 21th Century. Family Process, 41 (2), 159-197.
• Hawkins, A.J. i Fackrell, T.A. (2009). Should I Keep Trying to Work it Out?. Salt Lake City, Utah: Utah Commission on Marriage.
• Hellmuth, J.C. i McNulty, J.K. (2008). Neuroticism, marital violence, and the moderating role of stress and behavioral skills. Journal of Personality and Social Psychology, 95, 1, 166-180.
• Hetherington, E. M. (1999). Should we stay together for the sake of the children? U E. M. Hetherington (ur.), Coping with divorce, single parenting and remarriage: A risk and resiliency perspective (str. 93-116). Mahwah, N.J.: Erlbaum.
• Hetherington, M. E. i Stanley-Hagan, M. (2002). Parenting in Divorced and Remarried Families. U Bornstein, M.H. (ur.). Handbook of Parenting, Volume 3: Being and Becoming a Parent (2nd ed.). New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.
• Hojjat, M. (2000). Sex differences and perceptions of conflict in romantic relationships. Journal of Social and Personal Relationships, 17 (4-5), 598-617.
• Jacobson, N.S., Follette, W.C. i McDonald, D.W. (1982). Reactivity to positive and negative behavior in distressed and nondistressed couples. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 50, 706-714.
• Jelušić, J. i Maslić Seršić D. (2005). Obiteljske i radne okolnosti kao prediktori ravnoteže obiteljskog i poslovnog života zaposlenih majki. Suvremena psihologija, 8(1), 23-36.
• Kalmijn, M. (1991). Shifting boundaries: Trends in religious and educational homogamy. American Sociological Review, 56, 786-800.
• Kamenov, Ž. I Galić, B. (2011.). Rodna ravnopravnost i doskriminacija u Hrvatskoj. Biblioteka ONA, Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske
• Kilmann, P.R. i Vendemia, J.M. (2013). Partner discrepancies in distressed marriages. Journal of Social Psychology, 153 (2), 196-211.
• Karney, B.R. i Bradbury, T.N. (1995). The longitudinal course of marital quality and stability: A review of theory, method and research. Psychological Bulletin, 118, 3-34.
• Kline, G.H., Pleasant, N.D., Whitton, S.W. i Markman, H.J. (2006). Understanding couple conflict. U A. L. Vangelisti i D. Perlman (ur.). The Cambridge handbook of personal relationships (str. 445–462), New York: Cambridge University Press.
• Ladd, P.D. (2008). Relationships and Patterns of Conflict Resolution: A Reference Book for Couples Counseling. Lanham: University Press of America.
• Lauer, R.H. i Lauer, J.C. (1994): Separation and divorce, marriage and family: The quest for intimacy. Wisconsin, Iowa: Brown & Benchmark.
• Lawrence, E., Rothman, A.D., Cobb, R.J., Rothman, M.T. i Bradbury, T.N. (2008). Marital satisfaction across the transition to parenthood. Journal of Family Psychology, 22(1), 41-50.
• Levi-Shiff, R. (1994). Individual and contextual correlates of marital change across the transition to parenthood. Developmental Psychology, 30, 591-601.
• Lichter, D. T. i Qian, Z. (2008). Serial cohabitation and the marital life course. Journal of Marriage and Family, 70, 861-878.
• Mackey, W. C. (2001). Support for the existence of an independent man-to-child affiliative bond: Fatherhood as a biocultural invention. Psychology of Men & Masculinity, 2, 51-66.
• Mare, R. D. (1991). Five decades of educational assortative mating. American Sociological Review, 56, 15-32.
• McGoldrick, M. (1998). Re-Visioning family therapy: Race, culture and gender in clinical practice. New York: Guilford Press.
• McManus, K., Korabik, K., Rosin, H. M. i Kelloway, E. K. (2002). Employed mothers and the work-family interface: Does family structure matter? Human Relations, 55 (11), 1295-1324.
• McNulty, J.K. i Karney, B.R. (2001). Attributions in marriage: Integrating specific and global evaluations of a relationship. Personality and Social Psychology Bulletin, 943 (27), 943-955.
• McRae, R. R., Costa, P. T. J. i Busch, C. M. (1986). Evaluating the comprehensiveness in personality systems: The California Q-Set and the five-factor model. Journal of Personality, 54, 430-446.
• McFarlane, A. H. (1995). Family structure, family functioning and adolescent well-being: The transcendent influence of parental style. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 36, 847-864.
• Milivojević, Z. (2010.). Formule ljubavi:Kako ne upropastiti vlastiti život tražeći pravu ljubav?. Zagreb: Mozaik knjiga
• Obradović, J. i Čudina-Obradović, M. (1998). Bračna kvaliteta: poimanje, uzroci i posljedice. Društvena istraživanja, 7 (4-5), 659-682.
• Obradović, J. i Čudina Obradović, M. (2009). Work-related stressors of work-family conflict and stress crossover on marriage quality. Društvena istraživanja, 3 (101), 437-460.
• Obradović, J., Svilar Blažinić, D. i Lukinac, D. (2012): Kako postići skladne partnerske odnose - utjecaj partnerskih odnosa na funkcioniranje obitelji. Zagreb:Obiteljski centar grada Zagreba.
• Ochs, E. i Kremer-Sadlik T. (2013.): Fast-Forward Family. Berkeley: UCLA Press.
• Osborne, l.n. i Fincham, F.D. (1996.). Marital conflict, parent – child relationships and child adjustment: Does gender matter? Merill-Palmer Quarterly, 42,48-75
• Papalia, D. E. i Olds, S. W. (1992). Human Development. New York: McGraw-Hill, Inc.
• Peck, J.S. i Manocherian, J.R. (1988). Divorce in the changing family life cycle. U E. A. Carter i M. McGoldrick (Ur.), The changing family life cycle: A framework for family therapy (2nd ed.), (str. 335-369). New York: Gardner Press.
• Perlmutter, M. i Hall, E. (1992). Adult development and aging. New York: Wiley.
• Rohner, R. P. i Veneziano, R.A. (2001). The Importance of Father Love: History and Contemporary Evidence. Review of General Psychology, 5(4), 382-405.
• Santrock, J. W. (1995). Life-span development. Wisconsin, Iowa: Brown & Benchmark.
• Scanzoni, J. (1995). Contemporary families and relationship: Reinventing Responsibility. New York: McGraw- Hill. Inc.
• Schaie, W.K. i Willis, S.L. (2001). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Stanley, S. M. (2005). The power of commitment. San Francisco: Jossey-Bass.
• Stanley, S. M., Whitton, S. W., i Markman, H. J. (2004). Maybe I do: Interpersonal commitment and premarital or nonmarital cohabitation. Journal of Family Issues, 25, 496-519
• Straus, M.A. (2005). Measuring intra family conflict and violence: The Conflict Tactics (CT) Scales. U: R.K. Bergen, J.L. Edleson i C.M. Renzetti (ur.). Violence against women: Classic papers (str. 187-197). Boston: Pearson Education Inc.
• Strawbridge, W.J., Wallhagen, M.I. i Shema, S.J. (2011.). Spousal interrelations in self-reports of cognition in the context of marital problems. Gerontology, 57(2), 148-52
• Teachman, J. (2008). Complex life course patterns and the risk of divorce in second marriages. Journal of Marriage and Family, 70, 294-305.
• Vaillant, C. i Vaillant, G. (1993). Is the U-curve of marital satisfaction an illusion? A 40-year study of marital satisfaction. Journal of Marriage and the Family, 55, 230-239.
• Vasta, R., Haith, M.M. i Miller, S.A. (2004). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Vulić Prtorić, A. (2002). Obiteljske interakcije i psihopatološki simptomi u djece i adolescenata. Suvremena psihologija, 5, 31-51.
• Vrhovski, T. (2004). Kvaliteta braka i neke sociodemografske varijable. Neobjavljeni diplomski rad, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju, Zagreb.
• Wallerstein, J.S. i Kelly, J.B. (1980). Surviving the breakup: how children and parent scope with divorce. New York: Basic Books.
• Watson, D., Hubbard, B. i Wiese, D. (2000). General traits of personality and affectivity as predictors of satisfaction in intimate relationships: Evidence from self- and partner ratings. Journal of Personality, 68, 413-449.
• Wilmot, W.W. i Hocker, J.L. (2007). Interpersonal Conflict. New York: McGraw-Hill.
• Wilson, B.J. i John M. Gottman, J.M. (2002). Marital Conflict, Repair and Parenting. U M.H. Bornstein (ur.), Handbook of Parenting, Volume 4: Social Conditions and Applied Parenting (2nd ed.). New Jersey: Lawrence Erlbaum Associates.
• Yoo, H., Bartle-Haring, S., Day, R.D. i Gangamma, R. (2013). Couple Communication, Emotional and Sexual Intimacy, and Relationship Satisfaction. Journal of Sex and Marital Therapy.