OBITELJSKA MEDIJACIJA PRILIKOM RAZVODA BRAKA

Obiteljska medijacija

Obiteljska medijacija jedan je od oblika alternativnog odnosno mirnog rješavanja spora. Sam pojam obiteljske medijacije širi je od pojma medijacije prilikom razvoda braka te se odnosi i na sva druga područja obiteljskih sukoba. "Medijacija prilikom razvoda braka je najrasprostranjenija vrsta obiteljske medijacije, zbog čega se često o njoj govori kao o posebnoj vrsti medijacije" (Sladović Franz, 2005:307). Za ovu vrstu medijacije karakteristično je da roditelji dogovaraju roditeljski plan, dogovara se kod kojeg roditelja će dijete imati adresu prebivališta, osobnim odnosima djece s drugim roditeljem, posebnim obavezama drugog roditelja, obrazovnim pitanjima, odlukama o medicinskoj pomoći i tretmanu i dr. (Sladović Franz, 2005.). Uglavnom, radi se o postupku u kojem se dogovaraju planovi koji uvelike utječu na život djece, a odnose se na roditelje koji nisu više u bračnoj ili partnerskoj zajednici. Djeca imaju pravo da ih se u skladu s dobi i zrelosti sasluša i shvati ozbiljno, imaju pravo na povratnu informaciju, na usmjeravanje i vođenje od strane odrasle osobe odnosno imaju pravo sudjelovati u obiteljskoj medijaciji. Naravno, pri tome je važno voditi računa o njihovoj razvojnoj dobi, kapacitetima, mogućnostima i osobnom iskustvu, što sve ima važnu ulogu u njihovoj participaciji u bilo kojem postupku, pa tako i samoj medijaciji.

Obiteljska medijacija je alternativa sudskom rješavanju spora koja omogućava da supružnici ili roditelji uz pomoć medijatora jasno definiraju sporna pitanja i pregovaraju o realnom i provedivom sporazumu (Prekodravac i Smerić Pecigoš, 2006.). Medijacija omogućuje da odluke donose sami sudionici što povećava vjerojatnost da će postignuti sporazum i poštivati. Usmjerena je na budućnost, omogućuje sagledavanje potreba i interesa svih članova obitelji odnosno sudionika procesa, uči sudionike na koji način mogu pregovarati i postići sporazum na dobrobit svih uključenih, posebice djece, a da pri tome zadrže određenu kontrolu nad obiteljskom situacijom (Breber i Sladović Franz, 2014.). Medijacija nije terapija, ne pokušava promijeniti obrasce ponašanja sudionika, ne rješava probleme iz prošlosti, već se radi o kratkotrajnom procesu kojem je cilj postići dogovor o rješavanju konkretnih, praktičnih problema (Sladović Franz, 2005.).

Prema Pravilniku o obiteljskoj medijaciji (Narodne novine 123/2015, 132/15,132/17) na prvom sastanku obiteljske medijacije, medijator je dužan informirati sudionike o samom postupku, dobrovoljnosti sudjelovanja, utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za njezino provođenje odnosno je li prisutan koji od razloga da se obiteljska medijacija ne bi mogla provoditi. Prema Obiteljskom zakonu (Narodne novine 103/15, 98/19, 47/20,49/23, 156/23) obiteljska medijacija se ne provodi:

- u slučajevima postojanja tvrdnji o obiteljskom nasilju;

- ako su jedan ili oba bračna druga lišeni poslovne sposobnosti, a nisu u stanju shvatiti značenje i pravne posljedice postupka ni uz stručnu pomoć;

- ako su jedan ili oba bračna druga nesposobna za rasuđivanje;

- ako bračni drug ima nepoznato prebivalište i boravište.

Obiteljska medijacija vraća odgovornost za donošenje odluka o skrbi i brizi za djecu roditeljima, polazi od toga da su roditelji u najvećem broju slučajeva najkompetentniji za donošenje odluka o njihovoj djeci i omogućuje aktivno sudjelovanje djece u postupku ukoliko su za to ispunjene određene pretpostavke i ukoliko za tim postoji potreba.

Medijacija razvoda

Početkom 20. stoljeća razvod je bio rijetka pojava, u velikoj mjeri stigmatiziran, a kada je do njega i došlo, nastojala se "minimizirati izravna interakcija supružnika te maksimizirati odlučivanje trećih strana" (Milne, Folberg i Salem, 2004.). Promjenom načina života, vrijednosti u društvu, promjenom percepcije o ljudskim pravima i položaju razvoda, razvod je postao "društveno prihvatljiv", a s vremenom je došlo i do značajnih promjena u zakonodavnom smislu, od kojih je najznačajnija raskid braka bez traženja "krivca" odnosno okrivljavanja jedne od strana u postupku (Milne, Folberg i Salem, 2004.). Na taj način se prestao poticati kompetitivni pristup između supružnika u kojem "pobjednik dobiva sve" i počeo se stavljati naglasak na kooperativni pristup, u kojem obje strane u sukobu mogu biti zadovoljne njegovim ishodom, odnosno u kojem postignutim sporazumom obje strane mogu biti "pobjednici". Tako se počelo uvoditi zajedničko roditeljstvo i skrbništvo u odnosu na djecu te se razvija koncept plana roditeljstva. Prema Tompkinsu (1995., prema Kruk, 1997.) na taj se način roditelji fokusiraju na potrebe djece koje u doživljaju visokog stresa i procesa tugovanja mogu biti "zanemarene". Tako se potiče odgovornost i suradnja roditelja za donošenje odluka te se one ne prepuštaju "nekom trećem", a polazi se i od pretpostavke da se interesi djece najbolje zadovoljavaju ako su oba roditelja uključena u odgoj djeteta s nekim oblikom zajedničkog dogovora o roditeljstvu.

Obiteljska medijacija najčešće se provodi u situacijama razvoda braka ili prestanka izvanbračne zajednice i to u područjima koja se prema Sladović Franz (2006.) odnose na:

-odvojeni život prije službenog razvoda braka kada se rješavaju pitanja tko i gdje živi, s kojim roditeljem su privremeno djeca, osobni odnosi s drugim roditeljem, plaćanje redovitih financijskih obaveza itd.;

-pitanja budućeg prebivališta djece, osobni odnosi djece s drugim roditeljem, izvannastavne aktivnosti, zdravstvena, obrazovna pitanja, odluke o medicinskoj pomoći i tome slično;

-imovina i financije koje obuhvaćaju dogovor oko podjele nekretnina, pokretnina, plaćanja kredita itd.;

-uzdržavanje djece koje obuhvaća dogovor oko troškova školovanja, plaćanja izvannastavnih aktivnosti, izleta, životnog osiguranja;

-period poslije razvoda gdje se dogovaraju i po potrebi rade preinake roditeljskog plana, izmjene osobnih odnosa djece s drugim roditeljem, moguće da se dogovara o preseljenju jednog roditelja, sklapanju novog braka jednog od roditelja i dr.

Medijacijom se stvaraju planovi zajedničke roditeljske skrbi gdje se roditelji dogovaraju oko roditeljstva nakon razvoda braka, jer se polazi od pretpostavke da ipak oni najbolje znaju što je dobro za njihovu djecu. Kvalitetnim roditeljskim planom mogu se prevenirati budući sukobi među roditeljima kao i smanjiti mogućnost pojave određenih nesporazuma. Prilikom izrade plana potiče se roditelje djece na razgovor, dogovaranje i pregovaranje, potiče se fokusiranje na potrebe i interese djece, naglašavaju se roditeljske odgovornosti umjesto roditeljskih prava (Branica, 2014.)¹. Ukoliko roditelji uspiju doći do sporazuma veća je vjerojatnost da će ga poštivati kao i da će kasnije moći postojeći plan lakše mijenjati prilikom promjena određenih okolnosti.

Medijacija je specifična i jedinstvena jer traži velik angažman i osobno ulaganje sudionika procesa. Ima niz prednosti, no potrebno je osvrnuti se na sam proces s dozom kritičnosti. Većina parova se upušta u medijaciju u vrlo emotivnim trenucima, kada se suočavaju s vlastitom tugom, boli, ljutnjom, smanjenim samopoštovanjem i kada teško održavaju fokus na najboljem interesu djece. U tim trenucima roditelji teško odvajaju osjećaje od problema, a prema Ury i Fisher (1983., prema Gold, 1997.) posebno im je teško odvojiti problem od osobe iz razloga što jedni na druge gledaju kao na problem. To je i temeljni paradoks obiteljske medijacije jer se od roditelja očekuje da u takvim situacijama budu puni razumijevanja, spremni na međusobne dogovore, suradnju, da minimaliziraju međusobne konflikte i rade "ustupke" (Sladović Franz, 2013.)². Očekuje se da pregovaraju kad je sposobnost njihovog racionalnog razmišljanja smanjena (Sladović Franz, 2013.)³. Stoga je važno dobro procijeniti jesu li obje strane zaista spremne uključiti se u postupak obiteljske medijacije, jesu li spremne i u mogućnosti ostaviti po strani negativne emocije koje su vezane za njihov odnos i usredotočiti se na pregovaranje oko pitanja roditeljske skrbi, na interese i potrebe njihove djece. Zbog toga medijacija nije prikladna za sve parove u postupku razvoda braka i dobro je što se ostavila mogućnost izbora u njezinom sudjelovanju. Inzistiranje na njezinom provođenju, a da sudionici nisu za to spremni može imati negativan utjecaj na odnos između roditelja, ali i roditelja i djece, što svakako nije i ne bi trebao biti njezin cilj.

Uključivanje djece u medijaciju

Razvod roditelja jedna je od najintenzivnijih stresnih situacija za sve članove obitelji, a posebice za djecu koja predstavljaju najranjivije članove obitelji. Odluke koje roditelji donose prilikom razvoda braka imaju značajan utjecaj na daljnji život njihove djece i na organizaciju njihovih svakodnevnih aktivnosti. Povijesno gledano, djeca se nisu uključivala u procese donošenja odluka, jer se smatralo da nemaju kapacitet za sudjelovanje u postupku i jer je općenito prevladavalo mišljenje da ih od takvih postupaka treba zaštititi. Polazilo se od pretpostavke da se djeca mogu zaštititi od roditeljskih konflikata i problema, ako se ne uključuju u postupke (Smart, 2002., prema Birnbaum, 2009.). Također se pretpostavljalo da roditelji znaju što je u najboljem interesu njihove djece i da ih oni mogu štititi na najbolji mogući način (Timms, 2003., prema Birnbaum, 2009.).

U novije vrijeme prevladava stav da djeca imaju kapacitete za sudjelovanje u postupcima u kojima se donose odluke koje bitno utječu na njihovu daljnju organizaciju života i da njihovo neuključivanje može ponekad imati više "štete" nego koristi. Smatra se da im sudjelovanje u procesu pomaže da lakše izraze svoje misli, osjećaje i želje (Birnbaum, 2009.) .

Najnovija saznanja razvojne psihologije potvrđuju da djeca imaju kompetencije za uključivanje u različite postupke.

Naravno, postoje dileme i brojne rasprave o tome treba li djecu uključivati u postupke, kada i u kojem obimu. S jedne strane smatra se da su djeca ranjiva skupina, da ih treba zaštiti i osigurati im što bezbrižnije odrastanje bez opterećivanja sadržajem i odlukama neprimjernim njihovoj dobi, dok s druge strane kao pojedinci imaju zakonsko i konvencijsko pravo sudjelovanja u postupcima.

Ponekad je u praksi teško zaštititi djecu, a istovremeno im omogućiti prava i slobodu koja im pripadaju temeljem zakona i propisa. Stoga je odluku o uključivanju ili neuključivanju djece u postupak obiteljske medijacije potrebno donijeti ovisno od slučaja do slučaja. Potrebno je vidjeti postoji li za tim uopće potreba, slažu li se roditelji djece s njihovim uključivanjem, žele li se sama djeca uključiti, te razmotriti koje bi mogle biti prednosti, a koji nedostaci njihova uključivanja.

Prednosti uključivanja djece u medijaciju

Saposnek (2004.) smatra kako uključivanje djece u obiteljsku medijaciju može imati prednosti na razini djece, ali i na razini same obiteljske medijacije. Uključivanjem u medijaciju djeca dobivaju jasniju informaciju o tome što se u obitelji događa, koji su razlozi određenih promjena, što može pridonijeti boljem suočavanju i nošenju s nastalom obiteljskom situacijom; djeca ponekad otvorenije pričaju o obiteljskoj situaciji s medijatorom ili nekom "trećom osobom" koja nije član obitelji i lakše pokazuju osjećaje vezane za nastalu situaciju, dok roditeljima govore ono što misle da oni žele čuti; uključivanjem u medijaciju dobivaju poruku da odrasli brinu o njima, da im je važno što misle, žele i osjećaju; ako se upoznaju s postignutim dogovorom roditelja može se smanjiti njihova zbunjenost, koja često nastaje u situacijama obiteljskih sukoba; uz pomoć medijatora mogu osmisliti poruke za roditelje ili im postaviti pitanja koja ih brinu oko budućnosti, a iz nekog razloga ih ne mogu sami pitati; ako im se omogući da sudjeluju u donošenju dogovora i uvaže se neke njihove ideje ili prijedlozi veća je vjerojatnost da će postignuti dogovor poštivati. Uključivanjem u obiteljsku medijaciju djeca se mogu osnažiti (Saposnek, 1991., prema Nelson, 2013.), kao i ostali sudionici procesa (Beck i Sales, 2001., prema Nelson, 2013.). Uključivanje djece može olakšati i sam medijacijski proces. Djeca mogu postavljati pitanja, tražiti da im se pojasne određene nejasnoće, davati prijedloge, ideje i na taj način olakšati postizanje samog sporazuma; roditelji se lakše mogu fokusirati na sama sporna pitanja, što opet može olakšati sam postupak; razgovorom s djecom i dobivanjem informacija o njihovim potrebama, obiteljski medijator može na adekvatan način informirati roditelje o razvojnim, emocionalnim i psihološkim potrebama djece, što može biti važnije od samog utjecaja razvoda na djecu; uvidom u međusobnu komunikaciju djece i roditelja, obiteljski medijator može dobiti jasniju sliku o njihovim načinima suočavanja s problemima, toleranciji, temperamentu, odnosima, emocionalnoj povezanosti, posebnim potrebama i sl.; neka djeca unaprijed naprave plan koji njima odgovara, a koji onda može poslužiti da se roditelji pomaknu iz svojih pozicija.

Postoje situacije kada se djecu uključuje u postupak, ne nužno samo zbog prije navedenih prednosti već se procjenjuje da bi to bilo korisno iz sljedećih razloga (Saposnek, 2004.):

-ako su djeca samostalno izrazila želju da žele razgovarati s medijatorom, jer se na taj način pokazuje poštovanje prema njima i da je stručnjaku stalo do mišljenja djeteta;

-kada djeca podržavaju samo jedan sporazum, a s kojim drugi roditelj nije zadovoljan i ne želi ga prihvatiti. U tom slučaju uključivanje djece može pojasniti zašto podržavaju samo jedan sporazum, pomoći drugom roditelju da lakše razumije zašto je djeci/djetetu to važno i na taj način dovesti roditelje u situaciju da jednako gledaju na želju djeteta/djece;

-kada roditelji ne razumiju koje posljedice imaju njihovi sukobi na djecu;

-kada se radi o adolescentima, zbog njihove "zrelosti" i relativne neovisnosti. Adolescenti obično imaju vlastite preferencije o tome kako žele provoditi svoje vrijeme zbog čega je važno da ih se čuje i da se plan roditeljske skrbi "prilagodi" njihovim preferencijama, jer se na taj način postiže veća vjerojatnost poštivanja postignutog dogovora. Iznimka njihovom uključivanju može biti kada se oboje roditelja složi da adolescent može osobne odnose sa svakim od njih provoditi prema vlastitim željama, potrebama i mogućnostima, odnosno kada mu daju veliku mogućnost odlučivanja o načinu provođenja vremena sa svakim roditeljem.

Kvalitativno istraživanje provedeno na Novom Zelandu (Goldson, 2006., prema Birnbaum, 2009.) o uključivanju djece u postupak obiteljske medijacije i njihovim iskustvima prilikom izrade plana roditeljske skrbi pokazuje da su djeca bila zadovoljna zbog toga što je odraslima važno što ona misle i da žele aktivno sudjelovati u restrukturiranju obitelji. Istraživanje je pokazalo da se smanjila razina sukoba između samih roditelja i da su bili zadovoljni procesom i njihovim ishodom. I djeca i roditelji pokazali su veće zadovoljstvo ako je medijator prije razgovora s djecom proveo razgovor s oba roditelja istovremeno. Na kraju, rezultati su pokazali da je uključivanjem djece roditeljski sukob smanjen, da su roditelji lakše surađivali, djeca su se lakše prilagodila njihovom odvajanju i bila su zadovoljnija postignutim planom roditeljske skrbi.

Nedostaci uključivanja djece

Kao što uključivanje djece može imati niz mogućih prednosti za ishod medijacijskog procesa, tako može imati i niz nedostataka o kojima obiteljski medijator također mora voditi računa kada s roditeljima promišlja o njihovom uključivanju. Prema Parkinson (2011.) neki od njih mogu biti:

-uključivanje djece povećava stres i zbunjenost;

-djeca mogu postati uzrujanija ako postanu svjesnija roditeljskog spora;

-djeca nisu odgovorna i ne bi trebala biti uvučena u roditeljske sporove;

- ukoliko se radi o uključivanju mlađe djece, ona mogu povećati očekivanje da će se roditelji pomiriti ako pred njima razgovaraju na prijateljski način;

-velika razlika u neravnoteži moći između roditelja i djece;

-djeca mogu osjećati pritisak da izraze mišljenje, a da to ne znaju ili ne žele;

-djeca mogu strahovati da će ih netko tražiti da naprave "izbor";

-medijator može biti doveden u situaciju pristranosti u sporu između roditelja i djece;

-roditelji mogu biti u nemogućnosti nositi se sa stresom ispred djeteta na prikladan način;

-roditelji se mogu naljutiti na dijete i kritizirati ga zbog nekih informacija koje je podijelio s medijatorom;

- djeca mogu biti razočarana ako se njihovo mišljenje na kraju ne uzme u obzir, što može dovesti do osjećaja ljutnje i povrijeđenosti (Birnbaum, 2009.);

-uključivanjem djece može se umanjiti roditeljski autoritet jednog od roditelja, što može negativno utjecati na odnose u obitelji (Brown, 1996; Emery, 2003; Lansky, Manley, Swift i Williams, 1995., prema Birnbaum, 2009.).

Prema Saposneku (2004.) postoje situacije i okolnosti za koje se smatra da nema razloga za uključivanjem djece ili da djecu uopće ne bi bilo poželjno uključivati u sam postupak:

-kada se roditelji slažu oko razvojnih potreba djece i postignu dogovor oko pitanja roditeljske skrbi;

-ukoliko se radi o djeci manje životne dobi, posebice o djeci ispod tri godine života;

-kada jedan ili oba roditelja ne žele uključiti djecu u medijaciju;

-ukoliko djeca to ne žele, prestrašena su ili u otporu;

-kada djeca mogu biti toliko izmanipulirana od strane jednog od roditelja da to kod njih izaziva ogroman stres. To su slučajevi kada roditelji ne mogu razumjeti da se njihove potrebe razlikuju od potreba djece (Garwood, 1990., prema Saposnek, 2004.);

-ako oba roditelja ne mogu prihvatiti činjenicu da se njihove želje možda razlikuju od želja djeteta/djece.

Kompetencije obiteljskih medijatora

U obiteljskoj medijaciji pod pojmom kompetencija podrazumijeva se sklop znanja, vještina, sposobnosti, vrijednosti koje su potrebne za uspješno obavljanje posla obiteljskog medijatora. Proučavajući raznu literaturu vidljivo je da kompetencije treba sagledavati u određenom kontekstu, pa tako možemo govoriti o "općenitim" kompetencijama koje bi svi medijatori trebali imati, kao i o "specifičnim" kompetencijama koje mogu ovisiti o vrsti medijacije kojom se bavi određeni medijator te su u tom kontekstu potrebne specifične kompetencije za npr. političku, vršnjačku ili obiteljsku medijaciju.

Prema Pravilniku o sadržaju i načinu vođenja Registra obiteljskih medijatora, uvjetima stručne osposobljenosti obiteljskih medijatora, prostornim uvjetima i načinu provođenja obiteljske medijacije (Narodne novine, 29/21) obiteljski medijator može biti osoba koja ima završen poslijediplomski specijalistički studij obiteljske medijacije ili završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij prava, socijalnog rada, psihologije, pedagogije, socijalne pedagogije ili edukacijske rehabilitacije, najmanje dvije godine radnog iskustva u struci u stručnom radu s djecom, mladima i obitelji i završenu izobrazbu za obiteljskog medijatora po odgovarajućim europskim standardima izobrazbe od minimalno 140 sati edukacije, 40 sati supervizirane prakse i 20 sati supervizije.

Obiteljski medijator treba imati opće kompetencije odnosno treba imati temeljna znanja i vještine komunikacije, rješavanja sukoba, pregovaranja i medijacije, razumijevanje pitanja nasilja i kontrole te mogućnosti i ograničenja obiteljske medijacije, znanje o etičkim principima te poštivanje etičkih pravila obiteljske medijacije, poznavanje i razumijevanje pravnih propisa i procedura od značaja za rješavanje spornih obiteljskih odnosa (Narodne novine, 29/21).

Specifične kompetencije podrazumijevaju: razumijevanje i poznavanje različitih modela medijacije, suvremenih teorija i istraživanja u području obiteljskih odnosa, sukoba i medijacije, razvijene napredne komunikacijske i pregovaračke vještine, razumijevanje i sposobnost prevladavanja zastoja i izazovnih emocionalnih situacija te situacija visokog konflikta, vođenje medijacije u koju su uključena djeca, adolescenti i drugi članovi obitelji koji imaju neke specifične komunikacijske potrebe, vještine komuniciranja s odvjetnicima i drugim stručnjacima u postupku obiteljske medijacije i proceduralnim pitanjima, mogućnost evaluacije provedene medijacije u smislu dobrobiti za sudionike i način rada medijatora, rad u su-medijaciji (Narodne novine 29/21).

Za kraj, obiteljska medijacija je relativno nova socijalna usluga koja stoji na raspolaganju korisnicima i omogućuje da ne ulaze u dugotrajne i iscrpljujuće sudske postupke, kada to nije nužno. U načelu je kratkotrajna, najviše do osam susreta. Kao što se može vidjeti iz ranijeg prikaza ima niz prednosti, no ipak nije prikladna za sve parove u postupku razvoda braka/prestanka izvanbračne zajednice. Stoga je dobro da se korisnicima ostavila mogućnost izbora u njezino uključivanje. Također, prilikom uključivanja korisnika u obiteljsku medijaciju važno je i da sam medijator u predmedijacijskom postupku dobro procijeni njihovu stvarnu spremnost za uključivanje u sam postupak i provjeri jesu li dobro razumjeli što je obiteljska medijacija, kako se provodi i koja je njezina svrha. Što se tiče djece, treba uvažavati da imaju kompetencije za sudjelovanje u postupku, ali istovremeno i voditi računa o njihovoj zaštiti, kognitivnoj, socijalnoj i emocionalnoj zrelosti prilikom odluke o uključivanju u sam postupak.

Maja Smrekar, socijalna radnica i obiteljska medijatorica

LITERATURA

1. Branica, V. Plan zajedničke roditeljske skrbi. Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet. Zagreb, 19.2.2014. (predavanje u sklopu praktikuma obiteljske medijacije II).

2. Breber, M. i Sladović Franz, B.(2014) Uvođenje obiteljske medijacije u sustav socijalne skrbi-perspektiva stručnjaka, Ljetopis Studijskog centra socijalnog rada, 21 (1): 123-152.

3. Konvencija o pravima djeteta (2001.), Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb.

4. Kruk, E. (1997.) Parenting disputes in divorce: facilitating the development of parenting plans through parent education and therapeutic family mediation. U: Kruk, E. (ur.) Mediation and conflict resolution in Social Work and the Human Services. Chicago: Nelson-Hall Publishers. 55-79.

5. Milne, A.L., Folberg, J. i Salem, P. (2004.) The Evolution of Divorce and Family Mediation: An Overview. U: Folberg, J., Milne, A.L. i Salem, P. (ur.) Divorce and Family Mediation: Models, Techniques and Applications. New York: The Guilford Press. 3 –25.

6. Nelson, Brianna L. (2013.) Divorce Mediation and its Impact on Children. Master of Social Work Clinical Research Papers. Posjećeno u periodu od 30.11 do 15.12.2015. godine na mrežnoj stranici http://sophia.stkate.edu/msw papers.

7. Obiteljski zakon. Narodne novine, br.103/15,98/19, 47/20,49/23,156/23.

8. Parkinson, L. (2011.) Family Mediation: Appropriate Dispute Resolution in a new family justice system. London: Family Law.

9. Pravilnik o obiteljskoj medijaciji. Narodne novine, br. 123/15, 132/15,132/17.

10. Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja Registra obiteljskih medijatora, uvjetima stručne osposobljenosti obiteljskih medijatora, prostornim uvjetima i načinu provođenja obiteljske medijacije. Narodne novine, 29/2021.

11. Saposnek, D. T. (2004.) Working with Children in Mediation. U: Folberg, J., Milne, A.L. i Salem, P. (ur.) Divorce and Family Mediation: Models, Techniques and Applications. New York: The Guilford Press, 155 –179.

12. Sladović Franz, B. (2005.) Obilježja obiteljske medijacije, Ljetopis studijskog centra socijalnog rada, 12 (2), 301-319.

13. Sladović Franz, B. (2009.) Osnove interpersonalne komunikacije za socijalne radnike, Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

14. Sladović Franz, B. Medijacija u koju su uključena djeca. Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet. Zagreb, 10.6.2014. (predavanje).

15. Sladović Franz, B. Medijacija razvoda. Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet. Zagreb, 16.9.2013. (predavanje).

16. Štimac, V. (2006.) Kompetencije i njihova primjena u šest većih organizacija (diplomski rad). Zagreb: Filozofski fakultet, odsjek za psihologiju.

17. Zakon o socijalnoj skrbi. Narodne novine, br. 18/22, 46/22, 119/22, 71/23,156/23.