By Obiteljski centar Grada Zagreba na Ponedjeljak, 03 Lipanj 2024
Kategorija: Obiteljski blog

Upravljanje sobom kao preduvjet konstruktivnog upravljanja sukobom: Uloga emocionalne samoregulacije

Upravljanje sobom kao preduvjet konstruktivnog upravljanja sukobom:
Uloga emocionalne samoregulacije

Sukobi se događaju u svakoj domeni ljudske aktivnosti. Do sukoba dolazi kad pojedinci ili grupe doživljavaju razlike neuskladivim ili vide jedni druge kao prijetnju svojim potrebama, vrijednostima ili sredstvima. To je situacija u kojoj postoje suprotna zbivanja, nastojanja, ponašanja i čuvstva te doživljaji uzajamno suprotnih interesa (Petz, 1992.; prema Ajduković, 2022.).

Sukob sam po sebi nije „loš" ili „negativan". Umjerena količina sukoba je potrebna za produktivno funkcioniranje jer daje mogućnost za pozitivne promjene: pomaže u uočavanju problema na drugačiji način i u bržem pronalaženju rješenja problema, sprječava stagnaciju zbog stereotipnog načina mišljenja ili ustaljenih odnosa, olakšava upoznavanje samoga sebe, potiče promjene u odnosima te učvršćuje identitet (Ajduković, 2022.). Dakle, umjesto doživljaja sukoba kao nešto što treba izbjeći sukob se može doživjeti i kao poticaj za promjenu i razvoj, a za to je važno značenje koje sukobu pridaju oni koji su u njega uključeni, kao i njihovo ponašanje u sukobu; odnosno način na koji se upravlja sukobom (Ajduković i Sladović Franz, 2003.)

Teorijski okvir upravljanja sukobom

Prema modelu dvostrukog interesa (Blake i Mouton,1964., Kilman i Thomas, 1977., Putnam, 2006.; svi prema Ajduković i Sladović Franz, 2003.) ponašanje sudionika u sukobu može se klasificirati u sljedećih pet kategorija, ovisno o tome vode li veću brigu o interesu druge strane u sukobu ili vode veću brigu o sebi i svojim interesima: 1) prilagođavanje, 2) izbjegavanje, 3) natjecanje/nadmetanje, 4) rješavanje problema/suradnja, 5) kompromis.

Recentno istraživanje (Smolyaninova i sur., 2020.) ispitivalo je korištenje navedenih strategija ponašanja u sukobu kod studenata psihologije, medicine i tehničkih znanosti u dobi od 18. do 24. godine. Rezultati su pokazali da bez obzira na studijsko usmjerenje većina studenata (oko 40%) kao strategiju ponašanja u sukobu koristi prilagođavanje, odnosno spremni su djelovati protivno svojim interesima kako bi izbjegli konflikte. Međutim, takva strategija ne razrješava sukob, samo ga odgađa ili potiskuje.

Kada se prilagođavanje redovito koristi kao strategija ponašanja u sukobu, ono doprinosi „očuvanju mira" s drugom stranom uključenom u sukob, čuva energiju i omogućuje dodatno vrijeme za traženje rješenja problema, ali i razvija pasivnost, snižava razinu samopoštovanja, a podiže razinu nesigurnosti i anksioznosti.

Nešto manje studenata svih usmjerenja (oko 25%) izvijestili su da koriste natjecanje/ nadmetanje. Ova strategija uključuje čvrstu poziciju u sukobu, borbu za zadovoljavanjem vlastitih interesa, uvjerenje u vlastito mišljenje kao jedino ispravno/točno te može biti popraćeno afektacijom i uvredama i rezultirati tenzijama, agresijom, smanjenim međusobnim poštovanjem i povjerenjem.

Manji dio studenata svih usmjerenja (oko 14%) koristi izbjegavanje – izbjegavaju konfliktne transakcije s drugima, izbjegavaju donošenje odluka u nadi da će se problem razriješiti sam od sebe. Iako ova strategija pomaže na dobivanju dodatnog vremena za razmišljanje i pronalasku dodatnih resursa za razrješenje sukoba, ujedno može rezultirati i gubitkom kontrole nad situacijom, pogoršanjem anksioznosti i frustracije, gubitkom želje za suradnjom i traženjem rješenja problema.

Najmanji dio studenata (oko 10%) koristi rješavanje problema/suradnju i kompromis kao strategije ponašanja u sukobu, a koje uključuju pronalazak konsenzusa i rješenja koje uzima u obzir interese svih strana uključenih u sukob (Smolyaninova i sur., 2020.), pri čemu kod rješavanja problema/suradnje kao strategije ponašanja u sukobu osoba ima visoku razinu brige i za svoj interes i za interes druge strane i želi oboje zadovoljiti, dok kod kompromisa osoba ima srednju razinu brigu i za svoj interes i za interes druge strane (Davis i sur., 2023.), odnosno spremna je od nečega i odustati.

Važnost emocija za konstruktivno upravljanje sukobom

Iako model dvostrukog interesa jasno opisuje ponašanje sudionika sukoba, logika modela temelji se na racionalnosti ljudskog ponašanja te izostavlja važan element sukoba – emocije (Davis i sur., 2023.). Novija istraživanja o sukobima i njihovom razrješavanju sve više prepoznaju važnost emocija te koriste navedeno za dodatne opise modela dvostrukog interesa.

Tako u prethodno opisanom istraživanju autorice ističu da strategije ponašanja u sukobu rješavanje problema/suradnja i kompromis uz veći intelektualni napor zahtijevaju i veći emocionalni napor, odnosno zahtijevaju sposobnost razumijevanja različitih perspektiva i sposobnost „stavljanja u tuđe cipele" (Smolyaninova i sur., 2020.). Zbog čega se ove dvije strategije ponašanja u sukobu mogu koristiti kada osobe imaju kapaciteta za povezanost, kada su emocionalno responzivne, kada uzimaju u obzir vrijednosti, interese i mišljenja druge strane - drugim riječima kada pokazuju empatiju (Smolyaninova i sur., 2020.) kroz dvije komponente: emocionalna empatija (emocionalna reakcija na drugu osobu, koja često, ali ne uvijek, uključuje i dijeljenje emocionalnog stanja druge osobe) i kognitivna empatija (kognitivna sposobnost prihvaćanja perspektive druge osobe istodobno prepoznajući sebe kao različitu, odvojenu osobnost od druge osobe) (Jackson i sur., 2005.; prema Christian, 2008.).

Iako sve opisane strategije ponašanja u sukobu prema modelu dvostrukog interesa mogu imati svoju vrijednost i biti korisno ponašanje u konkretnoj situaciji sukoba, rješavanje problema/suradnja i kompromis pokazuju se kao osobito efikasne jer omogućuju pronalazak najboljeg mogućeg rješenja za sudionike, odnosno onog rješenja s kojim su obje strane zadovoljne, ali ujedno i učvršćuju odnos među sudionicima sukoba (Smolyaninova i sur., 2020.). Pokazalo se da osobe koje vjeruju da ishod sukoba u velikoj mjeri ovisi o njihovim sposobnostima i njihovom ponašanju više se i pametnije angažiraju u razrješenju sukoba. One koriste pristup rješavanja problema, razmjenjuju informacije i primjenjuju druga suradnička ponašanja koja su produktivna za razrješenje sukoba (Canary, 2003.).

Uzimajući u obzir da suradničke strategije ponašanja – rješavanje problema/suradnja i kompromis doprinose efikasnom razrješenju sukoba, a njihovo korištenje zahtijeva empatiju – emocionalnu i kognitivnu, postavlja se pitanje kako u situacijama sukoba implementirati navedene strategije? Osobito kada se uzme u obzir da su sukobi najčešće popraćeni, osjećajem gubitka, strahom, beznadnošću, srdžbom, apatijom, ogorčenjem, neprijateljstvom, krivnjom, osjećajem izdanosti, frustriranosti (Ajduković, 2022.), a za koje je malo vjerojatno da pridonose korištenju suradničkih strategija ponašanja u sukobu, jer su upravo emocije te koje često povećavaju vjerojatnost da osoba u određenoj situaciji učini nešto što inače ne bi učinila (npr. kaže nešto uvredljivo za drugu osobu, zaplače) (Frijda, 1986.; prema Gross, 2008.).

Emocije – kompleksan proces

Za početak, važno je znati da emocije nisu statično stanje. Emocije predstavljaju dinamičke procese koji su dio moždanih procesa koji su socijalno uvjetovani i imaju svrhu procjene značenja podražaja iz okoline i pripremaju osobu za akciju - za izazivanje unutarnje ili vanjske promjene (Siegel, 2012.; prema Ajduković i Rezo Bagarić, 2022.).

Upravo iz procesne prirode emocija proizlaze i različite komponente, odnosno sastavnice emocija. Psiholog Ross Buck (prema Maté, 2020.) razlikuje tri sastavnice: Emocija III, Emocija II i Emocija I, rangirane od svjesnosti do nesvjesnosti o njima.

Emocija III je subjektivni doživljaj iz nutrine, ono kako se osoba osjeća te u doživljaju Emocije III postoji svijest o emocionalnom stanju (npr. ljutnja, radost ili strah) i o tjelesnim senzacijama koje prate to stanje.

Emocija II obuhvaća ono što drugi vide da osoba ispoljava, odnosno ekspresiju, bez obzira je li osoba toga svjesna ili nije. Emocije II se otkrivaju govorom tijela – neverbalni znakovi, ton glasa, geste, izrazi lica, kratki dodiri, tempiranje stanki između riječi te mogu imati fiziološke posljedice kojih osoba često nije svjesna. Uobičajeno je da osoba nije svjesna emocije koju priopćava kroz ekspresiju, iako druge osobe u njezinom okruženju jasno shvaćaju, zbog čega upravo izražavanje Emocije II najviše utječe na druge ljude, bez obzira na namjere osobe.

Emocija I obuhvaća fiziološke promjene izazvane emocionalnim podražajima, kao što su otpuštanje neurotransmitera, lučenje hormona i imunosne promjene koje sačinjavaju reakciju borbe ili bijega u odgovoru na percipiranu prijetnju, a koje nisu pod svjesnom kontrolom (Maté, 2020.)

Iz navedenog je jasno da se kod emocija velik dio odvija na nesvjesnoj razini. Dakle, emocije su primarno nesvjesni proces koji pokreće osobu na određeno ponašanje u okolini (Ajduković i Rezo Bagarić, 2022.), no mogu postati dostupne svijesti kroz tjelesne senzacije koje prate Emociju III, odnosno kroz usmjeravanje pažnje na efekte emocija u mozgu i tijelu.

Emocije se pobuđuju u određenom kontekstu. Prema Grossovom modelu (2007.; prema Gaebler i sur., 2014.) taj kontekst uključuje interakciju osobe i situacije (eng. situation), koja zahtijeva pažnju (eng. attention), za koju osoba procjenjuje (eng. appraisal) da ima značaj za nju i koja pobuđuje koordinirani, ali prilagodljivi, multisistemski odgovor (eng. response) na odvijajuću situaciju te taj odgovor uključuje i subjektivni doživljaj, odnosno kako se osoba osjeća – Emocija III.

Upravo element prilagodljivosti odgovora na situaciju daje mogućnost regulacije emocija (Gross, 2008.).

Regulacija emocija

Emocionalna regulacija odnosi se na proces utjecanja na to koje emocije osoba ima, kada ih ima te kako ih doživljava i izražava (Gross, 1988., Sloan i Kring, 2007.; svi prema Wolgast i sur., 2011.). Važno je napomenuti da emocionalna regulacija može biti vanjska (npr. roditelj pomogne djetetu da regulira svoju ljutnju) ili unutarnja (npr. roditelj umiri sam sebe) (Gross, 2008.). Ovdje ćemo se usmjeriti na unutarnju emocionalnu regulaciju, odnosno samoregulaciju. Nastavljajući na prethodno opisani Grossov model o procesu pobuđivanja emocija, a koji sadrži nekoliko komponenti, i emocionalna samoregulacija može se odvijati u više točaka.

Gross (2008.) prepoznaje pet mogućih točaka u kojima osoba može izabrati različite strategije samoregulacije:

  1. izbor situacije (eng. situation selection),
  2. modificiranje situacije (eng. situation modification),
  3. usmjeravanje pozornosti (eng. attentional deployment),
  4. kognitivna promjena (eng. cognitive change),
  5. modificiranje emocionalnog odgovora na situaciju (eng. response modulation).

Korištenje bilo koje od opisanih strategija samoregulacije u konačnici može utjecati na odgovor, odnosno djelovanje osobe u situaciji te time promijeniti i samu situaciju unutar koje se i pobudila emocija. Navedeno je ilustrirano na Prikazu 1

Prikaz 1. Procesni model emocionalne samoregulacije

Izvor: Gross, J.J. (2008.). Emotion Regulation. U: Lewis, M., Haviland-Jones, J.M., & Barrett, L.F. (ur.), Handbook of Emotions – Third Edition. New York and London: The Guilford Press, 497-513.

Emocije imaju značajan utjecaj na svakodnevni život i zato ljudi često pokušavaju promijeniti što doživljavaju u emocionalnoj domeni u ono što žele doživljavati, pri čemu se u toj želji vode različitim razlozima (Tamir i Ford, 2012.). Jedan od razloga za reguliranje emocija može biti povećanje kratkoročnog užitka, odnosno povećanje ugodnih emocija, a drugi razlog može biti povećanje instrumentalne korisnosti emocija, odnosno doživljavanje emocija za koje osoba očekuje da će ju dovesti do uspješnog ostvarenja cilja, čak iako su te emocije neugodne za doživjeti (npr. ljutnja, zabrinutost) (Tamir i Ford, 2012.).

Dakle, samoregulacija emocija odvija se i s obzirom na to kakav je subjektivni doživljaj emocija (ugodan ili neugodan) – Emocija III, i s obzirom na to što emocije pomažu osobi da učini (Gross, 2008.). U svrhu emocionalne samoregulacije ljudi mogu koristiti različite strategije, koje su prethodno navedene u okviru Grossova procesnog modela (Prikaz 1), a ovdje će se detaljnije opisati.

Strategije emocionalne samoregulacije

Prva strategija emocionalne samoregulacije je izbor situacije, a odnosi se na poduzimanje akcija koje povećavaju vjerojatnost da se osoba nađe u situaciji za koju očekuju da će pobuditi emocije koje želi doživjeti (Gross, 2008.). Tijekom dana ljudi donose mnogobrojne odluke, a koje uključuju i to s kim će provesti vrijeme, što će raditi nakon posla, itd., što ima posljedice i na emocije koje će osoba doživjeti, posebnice na komponentu Emocije III – subjektivni doživljaj, odnosno ono kako se osoba osjeća. Kada prilikom donošenja odluka osoba barem djelomično uzima u obzir koje će posljedice te odluke imati s aspekta emocija, govorimo o izboru situacije kao strategiji emocionalne samoregulacije (Gross, 2008.).

Druga strategija emocionalne samoregulacije je modificiranje situacije. Odnosi se na pokušaje direktnog mijenjanja situacije s ciljem promjene emocionalnog utjecaja kojeg situacija ima na osobu. Dakle, riječ je o direktnom mijenjanju vanjske okoline (Gross, 2008.).

Obje ove strategije pomažu oblikovati situaciju u kojoj se osoba nalazi, no moguće je regulirati emocije i bez promjene vanjske okoline, već promjenom unutar osobe. Takve strategije emocionalne samoregulacije su usmjeravanje pozornosti i kognitivna promjena.

Usmjeravanje pozornosti odnosi se na namjerno izabiranje aspekta situacije kojem će se posveti pažnja s ciljem utjecaja na emocionalni odgovor (Gross, 2008.). Usmjeravanje pozornosti može imati dvije forme – distrakcija i ruminacija, pri čemu se distrakcija odnosi na preusmjeravanje pažnje ili s emocionalnog aspekta situacije ili s te situacije u potpunosti, a ruminiranje se odnosi na ustrajni fokus na misli i osjećaje (Emocija III) povezane sa situacijom koja je pobudila emociju te obično uključuje nefleksibilnost u usmjeravanju pažnje prema „unutra", odnosno prema unutarnjem svijetu osobe (Gross, 2008.).

Kognitivna promjena, kao strategija emocionalne samoregulacije, povezana je s dijelom procjene (eng. appraisal) u ranije opisanom Grossovom modelu pobuđivanja emocija. Odnosi se na promjenu jedne ili više procjena na način koji će promijeniti emocionalni značaj situacije mijenjajući ili kako osoba razmišlja o situaciji ili o svome kapacitetu da se s tom situacijom nosi (Gross, 2008.). Jedna od formi ove strategije je kognitivno restrukturiranje, a koje se odnosi na re-interpretiranje ishoda situacije i akcija unutar situacije (situacijsko re-procjenjivanje) ili mijenjanje relevantnosti situacije za osobu (samofokusirano re-procjenjivanje) (Gaebler i sur., 2014.). Takve interpretacije situacije, bilo one objekitvno točne ili ne, mogu značajno utjecati na kvalitetu i intenzitet emocionalnog odgovora unutar situacije, odnosno na to koju i „koliko" emocije osoba doživljava (Gross, 2008.).

Zadnja strategija emocionalne samoregulacije prema Grossovom modelu je modificiranje emocionalnog odgovora na situaciju - utjecanje na fiziološke, doživljajne ili ponašajne odgovore na situaciju (Gross, 2008.). Navedeno se može učiniti vježbanjem, opuštanjem ili potiskivanjem (Gross, 2008.). Potiskivanje emocija uključuje aktivnu inhibiciju emocionalnog ekspresivnog ponašanja koje je u tijeku (Gross i Levenson, 1993.; prema Brockman i sur., 2016.).

Novija shvaćanja strategija emocionalne samoregulacije naglašavaju da niti jedna od ovih strategija nije sama po sebi „dobra" ili „loša" za emocionalnu dobrobit, već njihova vrijednost ovisi o osobi koja koristi određenu strategiju i o situaciju u kojoj je koristi (Kashdan i Rottenberg, 2010.; prema prema Brockman i sur., 2016.).

Međutim, predlažu da bi mindfulness, odnosno svjesnost, mogla biti novija strategija emocionalne samoregulacije koja facilitira zdravu uključenost i izražavanje emocija, štiteći od poteškoća povezanih ili s nedovoljnom uključenošću emocija (poput aleksitimije) ili s prekomjernom uključenošću emocija (poput emocionalne disregulacije) (Chambers i sur., 2009., prema Brockman i sur., 2016.).

Mindfulness se definira kao obraćanje pažnje na specifičan način: namjerno, u sadašnjem trenutku, ne osuđujući (Kabat-Zinn, 1994.; prema Brockman i sur., 2016.), što ocrtava dvije komponetne mindfulnessa : a) svjesna komponenta gdje se pažnja namjerno usmjerava prema sadašnjem trenutku i b) prihvaćajući stav prema onome što se doživljava kroz znatiželju i otvorenost (Bishop, 2002.; prema Brockman i sur., 2016.).

Zanimljivo je da su ove dvije komponente mindfulnessa, svjesnost i prihvaćanje, zaštitni čimbenici od poteškoća s emocionalnom samoregulacijom. Naime, Gratz i Roemer (2004.; prema Malkoc i sur, 2019.) prepoznali su šest dimenzija koje dovode do poteškoća reguliranja emocija:

Emocionalnom samoregulacijom do konstruktivnog upravljanja sukobom

Bez obzira koje strategije osoba upotrijebila za emocionalnu samoregulaciju postizanje samoregulacije omogućuje da osoba doživi raznolika i intenzivna emocionalna iskustva uz zadržavanje fleksibilnog, adaptivnog i organiziranog ponašanja (Ajduković i Rezo Bagarić, 2022.). To može biti osobito korisno u sukobu i podržati ranije opisane suradničke strategije ponašanja - rješavanje problema/suradnja i kompromis, posebice kada se uzme u obzir da jedan od motiva za reguliranje emocija može biti i instrumentalne prirode. Budući da se instrumentalni motiv za emocionalnu samoregulaciju odnosi na to da osoba pokušava pobuditi emocije za koje očekuje da će ju dovesti do uspješnog ostvarenja cilja (Tamir i Ford, 2012.), možda upravo u tome leži ključ konstruktivnog upravljanja sukobom.

Naime, ako je sudioniku sukoba cilj da ostvari svoj interes, ali i da druga osoba ostvari svoj interes kako bi zadržali međusobni odnos, a potencijalno ga i unaprijedili te ako niti jedan sudionik sukoba nema poteškoća u ranije navedenih šest dimenzija reguliranja emocija, emocionalna samoregulacija s instrumentalnim motivom može izgledati tako da osoba u sukobu pokušava pobuditi primjerice emocije zainteresiranosti i znatiželje umjesto ljutnje. Uistinu je širok spektar emocija koje mogu biti konstruktivne u situaciji sukoba i poticati suradničko ponašanje.

Cijeli spektar ljudskih emocija prikazan je na Slici 1. na kraju ovoga poglavlja.

Suradničko ponašanje u kombinaciji s iskrenim i smirenim načinom govora i pripadajućom neverbalnom komunikacijom, kao i ne reagiranje u trenutku, odnosno uzimanje pauze po potrebi, i ne odgovaranje istom mjerom, primjerice ne ulaženje u kompetitivno ponašanje, doprinosi smanjenju intenziteta sukoba i u konačnici razrješenju sukoba (Canary, 2003.).

Opisano konstruktivno upravljanje sukobom zahtijeva vježbanje, a ono je uistinu moguće jer je riječ o vještinama. Što je više prilika u kojima se vježbaju vještine suradničkog ponašanja u sukobu i vještine emocionalne samoregulacije, one će postati naprednije i bit će lakše i brže dostupne za korištenje.

Kristina Bušljeta,
socijalna radnica i edukant psihoterapije 

LITERATURA:

  1. Ajduković, M. (2022.). Psihološki aspekti sukoba. PPT prezentacija.
  2. Ajduković, M. i Rezo Bagarić, I. (2022.). Emocije. PPT prezentacija.
  3. Ajduković, M. i Sladović Franz, B. (2003.). Prevladavanje sukoba. U: Ajduković, D. (ur.), Socijalna rekonstrukcija zajednice. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć, 211-230.
  4. Brockman, R., Ciarrochi, J., Parker, P., & Kashdan, T. (2016.). Emotion regulation strategies in daily life: mindfulness, cognitive reappraisal and emotion suppression. Cognitive Behaviour Therapy, 46(2): 91–113.
  5. Canary, D.J. (2003.). Managing Interpersonal Conflict: A Model of Events Related to Strategic Choices. U: Greene, J.O. & Burleson B.R. (ur.), Handbook of Communication and Social Interaction Skills. New Jersey and London: Lawrence Erlbaum Associates, 515-551.
  6. Christian, D. (2008.). The Cortex: Regulation of Sensory and Emotional Experience. U: Hass-Cohen, N. & Carr, R. (ur.), Art Therapy and Clinical Neuroscience. London and Philadelphia: Jessica Kingsley Publishers, 62-76.
  7. Davis, M.H., Duggan, J., Gumprecht, M., Loll, O., & Poulo, B. (2023.). Testing the Assumptions Underlying the Dual Concerns Model: Need for Dominance, Narcissism, and Emotion Regulation Also Play a Role. International Association for Conflict Management, 16(3): 230-246.
  8. Gaebler, M., Daniels. J.K., Lamke, J-P., Fydrich, T., & Walter, H. (2014.). Behavioural and neural correlates of self-focused emotion regulation in social anxiety disorder. Journal of Psychiatry & Neuroscience, 39(4): 249-258.
  9. Gross, J.J. (2008.). Emotion Regulation. U: Lewis, M., Haviland-Jones, J.M., & Barrett, L.F. (ur.), Handbook of Emotions – Third Edition. New York and London: The Guilford Press, 497-513.
  10. Malkoc, A., Gordesli, M.A., Arslan, R., Cekici, F., & Sunbul, Z.A. (2019.). The Relationship between Interpersonal Emotion Regulation and Interpersonal Competence Controlled for Emotion Dysregulation. International Journal of Higher Education, 8(1): 69-76.
  11. Mate, G. (2020.). Kada tijelo kaže ne: cijena skrivenog stresa. Zagreb: Mozaik knjiga.
  12. Smolyaninova, O.G., Posokhova, S.T., & Izotova, M.Kh. (2020.). The Possibilities of Empathy in Preventing Interpersonal Conflicts in the Educational Environment of a Higher Education Institution. Journal of Siberian Federal University, Humanities & Social Sciences, 13(2): 219-233.
  13. Tamir, M. & Ford, B.Q. (2012.). When Feeling Bad Is Expected to Be Good: Emotion Regulation and Outcome Expectancies in Social Conflicts. Emotion, 12(4): 807-816.
  14. Wolgast, M., Lundh, L-G., & Viborg, G. (2011.). Cognitive reappraisal and acceptance: An experimental comparison of two emotion regulation strategies. Behaviour Research and Therapy, 49(2011): 858-866.