U sklopu programa Obiteljski ZUUM zadnji utorak u mjesecu u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica održano je predavanje pod naslovom „Nagrade i kazne – zašto da, zašto ne?". Predavanje je održala stručna radnica Obiteljskog centra, Područne službe Virovitičko-podravske Slavica Dikšić Trupina.

Predavanjem se obilježio Međunarodni dan odgoja bez batina, te se na predavanju pričalo o tome što je fizičko kažnjavanje, da je zabranjeno zakonom u našoj državi, da to više nije odluka samih roditelja hoće li ga koristiti ili ne. Osim fizičkog kažnjavanja spomenuto je što još uključuje kaznu – ponižavajući postupci roditelja prema djeci, ucjene, uvjetovanja, prijetnje, vikanje, udaljavanje u drugu prostoriju, uskraćivanje pažnje, oduzimanje igračaka, sjedenje u stolici za kaznu...

Istaknuto je da se tako djeca uče i usvajaju ove lekcije: „Što oni (odrasli s moći) žele da učinim i što će mi se dogoditi ako to ne učinim".

Istaknuti su razlozi zašto kazne ne „pale":

  • ljute nas,
  • uče o moći,
  • s vremenom gube učinkovitost,
  • narušavaju odnos s djetetom,
  • odvraćaju pažnju djeteta od važnih stvari,
  • djeca su egocentričnija.

Na istoj linearnoj liniji s jedne strane su zlostavljanje, fizičko kažnjavanje, prijetnje, ucjene, uvjetovanja, stolice za kaznu, a na drugoj strani su nagrade, ocjene, pohvale...također kao komentar djetetovog ponašanja s ciljem da se ponaša onako kako mi želimo.

Pohvale i nagrade uče djecu da: „Što oni (odrasli s moći) žele da učinim i što ću dobiti za to". Udaljuju dijete od njegove unutarnje, intrinzične motivacije za dijeljenjem igračaka, za pomaganjem, za pristojnosti, za uživanjem u onom što radi, a zbog ekstrinzičnih djelovanja roditelja i drugih odraslih - odnosno pohvala i nagrada. Ističe se razvijanje bogatstva unutarnjeg doživljaja i svijete djeteta nasuprot nagradama.

Predavanje se završava skrećući pozornost roditelja na ono što možemo učiniti – odlučiti svakoga dana da nećemo odgajati kaznama, učiti o razvoju djece i o tipičnim ponašanjima, promijeniti svoju perspektivu kako doživljavamo djecu, smanjiti nerealna i razvojno prevelika očekivanja, učiti i raditi na svojoj samokontroli, vjerovati u svoje dijete i prihvaćati ga takvo kakvo je, te osiguravati sigurno mjesto za učenje po modelu i kroz suradnju s nama.