Uz pomoć važnih odraslih osoba iz obiteljskog i školskog okruženja naučili smo hrvatski jezik. Svladali smo sustav znakova i simbola, naučili smo njihova značenja, i sada ih koristimo za komunikaciju s drugima. Često komunikacija uz prenošenje informacija uključuje i emocionalni odnos prema onome o čemu ili o kome se govori ili prema osobi s kojom se komunicira. Prenošenje tog emocionalnog odnosa ponekad može biti izvor poteškoća, a u njihovom prevladavanju može nam pomoći poznavanje drugog jezika - jezika emocija.

Polazeći od definicije da su emocije reakcija osobe na podražaj koji je ocijenila važnim i koji je priprema na određeno ponašanje u okolini (Milojević, 2022.), jasno nam je da upravo element procjene važnosti daje „logičku podlogu" emocijama, ali je ujedno i izvor nesporazuma i nerazumijevanja s obzirom na to da su procjene individualne – različite osobe donose različite procjene. Različitoj procjeni o tome koja situacija je značajna možemo svjedočiti ili je sami možemo iskusiti kada nam dijete u parku vrlo jasno i glasno izražava ljutnju zbog odlaska iz parka, dok ta ista situacija – odlazak iz parka – kod roditelja ne pobuđuje emocionalnu reakciju (ili barem ne pobuđuje emocionalnu reakciju na početku situacije, no s djetetovim odbijanjem odlaska iz parka može se pobuditi emocionalna reakcija i kod roditelja). U opisanom primjeru izražavanjem neugodne emocije ljutnje dijete komunicira s roditeljem i očekuje neku reakciju. No što dijete komunicira i koju reakciju očekuje?! Taj dio „dešifriranja" je na roditelju – i ponekad nam je to uistinu težak zadatak!

Možda prvi korak u tom „dešifriranju" može biti da znamo sljedeće:

„Izraziti emociju pred drugim isto je kao izgovoriti: „Meni se događa nešto važno!" (Milojević, 2022.; str. 92).

Dakle, kada dijete doživljava neku emociju i to nam izražava svojim govorom tijela (npr. stišće ruke, šake, plače,...), tonom, glasom (npr. viče), ponašanjem (npr. baca stvari) to nam je jasna poruka „događa se nešto važno". Međutim, do poteškoća, odnosno nerazumijevanja jezika emocija dolazi zbog toga što poruku koju nam dijete šalje možemo krivo shvatiti. Primjerice, roditelj djetetovo glasno izražavanje ljutnje zbog odlaska iz parka i prekida igre može „dešifrirati" kao neposlušnost, bezobrazluk, nezahvalnost za dolazak u park, itd., umjesto poruke koju dijete zapravo upućuje – promijeni svoj zahtjev - „Daj mi da se još igram u parku.".

U lakšem i točnijem „dešifriranju" jezika emocija pomaže nam empatija - sposobnost stvaranja pretpostavke o tome kako drugi doživljava određenu situaciju (Milojević, 2022.). U svakodnevnom životu to znači da kada dijete izrazi neku emociju – primjerice neku neugodnu emociju poput ljutnje, straha... – prije reagiranja možemo pokušati stvoriti pretpostavku o tome kakav je doživljaj djeteta. U našem primjeru s parkom primjena empatije mogla bi izgledati tako da se prije reagiranja prema djetetu zapitamo: Kako dijete doživljava kada ga tražim da prekine igru i da idemo doma?

Iako je svaka situacija specifična, u jeziku emocija ljutnja generalno predstavlja apel za promjenom ponašanja (Milojević, 2022.), pri čemu napominjemo da iako prepoznajemo jezik emocija i razumijemo poruku za promjenom ponašanja koju nam dijete upućuje to ne znači da uvijek trebamo udovoljiti i ponašati se u skladu s djetetovim željama. Odgovornost je roditelja djetetu dati dozvolu da osjeća – poslati poruku djetetu da nam je ono važno, da su njegove emocije važne i da ih uvažavamo, no to ne znači udovoljavanje djetetovim željama kada ono izrazi neku neugodnu emociju.

Naime, veoma je važno kako roditelji reagiraju na djetetovo izražavanje emocija s obzirom na to da djeca uče iz naših reakcija. Primjerice, ako se kćer naljuti na tatu i on se tada još više naljuti na nju i kazni je, a u situaciji kada kćer umjesto ljutnjom reagira tako da se rastuži i plače pa se tata osjeti krivim i potrudi se ispuniti joj želju, dijete/kćer tada uči da kada se rastuži može dobiti ono što želi i zatim to ponašanje ponavlja i s drugima (Milojević, 2022.). Osim reakcija roditelja na djetetovo izražavanje emocija, za djetetovo učenje važno je i izražavanje emocija između roditelja i prema drugima izvan obitelji s obzirom na to da time roditelji postavljaju model ponašanja djetetu i tako mu posreduju jezik emocija.

Iz navedenog je jasno da to kako roditelji upravljaju svojim emocionalnim životom ima utjecaja i na same roditelje, ali i na djecu. Salovey (1990.) je definirao pet vještina emocionalne inteligencije: poznavanje vlastitih emocija, upravljanje emocijama, samomotiviranje (pretvaranje emocionalnih uzbuđenja u akciju, ponašanje usmjereno cilju), prepoznavanje tuđih emocija te upravljanje odnosima (vještina kojom se utječe na emocionalna stanja drugih).

Za potrebe ovog teksta kratko ćemo se usmjeriti na dvije vještine:

Poznavanje vlastitih emocija uključuje elementarnu emocionalnu pismenost – sposobnost da imenujemo emocije i izrazimo ih riječima (Milojević, 2022.). Djeca posjeduju neki manji fond riječi kojima opisuju svoje i tuđe emocionalne reakcije, dok se odrasli razlikuju po tome koje riječi i koliko riječi koriste da bi opisali svoje emocije. Kako bi se djeci proširio fond riječi povezan s emocijama roditelji mogu na različite zabavne načine upoznavati djecu s jezikom emocijama. Neke ideje donosimo na kraju ovog teksta.

Upravljanje emocijama ili emocionalna regulacija odnosi se na proces utjecanja na to koje emocije osoba ima, kada ih ima te kako ih doživljava i izražava (Gross, 1988., Sloan i Kring, 2007.; svi prema Wolgast i sur., 2011.). Važan dio djetetova razvoja uključuje učenje kako prepoznati i imenovati emocije te upravljati emocijama na prikladne načine.

s obzirom na to da u ranom djetinjstvu djeca u interakciji sa svojim roditeljima modificiraju svoje izražavanje emocija te oponašaju roditelje i tako stvaraju obiteljske obrasce ponašanja (Brajša-Žganec, 2003.) u nastavku donosimo nekoliko primjera zabavnih obiteljskih aktivnosti koje možete raditi s djecom s ciljem poučavanja o emocijama.

1. Zaraza emocija!

Što će vam biti potrebno: dovoljno mjesta da se svi zajedno krećete.

U ovom se zadatku djeca se kreću po prostoriji i nastoje zadržati bezizražajno lice, osim djeteta čiji je zadatak iskazati određenu emociju (npr. sreća, tuga). Emocije se u zadatku prenose tako da jedna osoba lagano dotakne drugu po ramenu te izrazima lica i gestama predstavi određenu emociju. Onaj koji je "zaražen" mora ponoviti geste i izraze lica.

Zatim "prijenosnik" položi ruke "zaraženom" oko struka te se zajedno kreću jedan iza drugoga i prenose emociju do sljedeće osobe. Dijete koje je posljednje "zaraženo" emocijom uvijek je prvo u redu pa je stoga i sljedeći prijenosnik. Igra završava onda kad svi uključeni dođu na red.

2. Slike nam pričaju priču

Što će vam biti potrebno: novine ili časopisi i škare (+ papir ili karton, ljepilo po potrebi).

Svrha je ovog zadatka prepoznavanje emocija proučavajući izraze lica i držanje tijela osoba prikazanih na fotografijama. Ovaj se zadatak može mijenjati u skladu s vještinama djece – od grupiranja fotografija koje ste vi izrezali prema emocijama (tko izgleda sretno? tko izgleda tužno? ljuto ili preplašeno?) do toga da djeca sama izabiru tri do pet fotografija iz novina i časopisa koje prikazuju određenu emociju (sreću, tugu, ljutnju, strah,...)

3. Emocionalni rječnik

U slobodnom razgovoru s djetetom napiše se lista svih emocija kojih se dijete dosjeti. Za svaku emociju napravi se mali album koji će sadržavati slike iz časopisa koje predstavljaju tu emociju. Uz slike se napiše kada je dijete doživljavalo tu emociju ili se izradi osobna priča uz crtež djeteta (može i slikovnica) u kojoj dijete detaljno opisuje kada je doživljavalo tu emociju. Time se potiče širenje vokabulara o emocijama.

4. Emocionalna pantomima

Dijete i roditelj izrade kartice koje označavaju razne emocije, dijete izvuče jednu karticu i bez riječi odglumi emociju koja je označena na kartici. Onaj tko prepozna emociju dobiva karticu, zatim uzima novu i glumi.

5. Skala emocija

Na zidu se nacrtaju (nalijepe) jednostavna lica (smajlići) koja iskazuju tri stanja: sreću, neutralno stanje i tugu - djeca na osnovu njih uče gradaciju emocija. U svakodnevnoj komunikaciji dijete i roditelj koriste ih kako bi naglasili koju emociju trenutačno doživljavaju ili što su doživljavali u nekoj određenoj situaciji.

6. Društvene igre

Sve društvene igre u kojima postoje pravila uče djecu kako izraziti i upravljati svojim emocijama, a igre u kojima je potrebno nositi se s gubitkom, ljutnjom i slično izvrstan su način za učenje kako se nositi s neugodnim emocijama (npr. "Čovječe ne ljuti se", „Crni Petar").

Zaključno, pozivamo roditelje da budu otvoreni jeziku emocija, kako među sobom i prema sebi, tako i prema djeci te da prepoznaju i prigrle kada se „Događa nešto važno!".

LITERATURA:

1.Brajša-Žganec, A. (2003.). Dijete i obitelj, emocionalni i socijalni razvoj. Zagreb: Naklada Slap.

2.Igre koje pomažu razviti djetetovu emocionalnu inteligenciju. Preuzeto s web stranice: https://www.roda.hr/portal/djeca/zdravo-odrastanje/igre-koje-pomazu-razviti-djetetovu-emocionalnu-inteligenciju.html

3.Mediji i emocije. Materijali za razvoj medijske i emocionalne pismenosti djece do 8 godina. (2021.). Zagreb: Agencija za elektroničke medije i UNICEF. Preuzeto s web stranice: https://www.medijskapismenost.hr/wp-content/uploads/2021/05/brosura-Mediji-i-emocije-1.pdf

4.Milojević, Z. (2022.). Emocije. Psihoterapija i razumijevanje emocija. Zagreb: Mozaik knjiga.

5.Wolgast, M., Lundh, L-G., & Viborg, G. (2011.). Cognitive reappraisal and acceptance: An experimental comparison of two emotion regulation strategies. Behaviour Research and Therapy, 49(2011): 858-866.

Kristina Bušljeta, mag.act.soc.

Mirna Pašalić Katić, mag.act.soc.