BATINA NIJE IZAŠLA IZ RAJA

 Izvor: https://www.freepik.com

Svako dijete zaslužuje djetinjstvo ispunjeno ljubavlju, razumijevanjem i podrškom, a ne strahom, boli i šamarima. Zato se svake godine 30. travnja obilježava Međunarodni dan odgoja bez batina, s ciljem podizanja svijesti o štetnosti fizičkog kažnjavanja djece i poticanja nenasilnih metoda odgoja. U našem društvu često možemo čuti rečenicu „Batina je iz raja izašla" koja sugerira opravdanost, dapače poželjnost u primjeni fizičkog kažnjavanja kao odgojnu metodu. U Hrvatskoj je 2000. godine zakonom zabranjeno svako tjelesno kažnjavanje djece – kod kuće, u školi, u institucijama, bilo da se radi o „odgojnom"šamaru, udarcu po "guzi", ono ostavlja posljedice po emocionalno zdravlje djeteta. 

Tjelesno kažnjavanje djece odnosi se na svaki oblik kažnjavanja pri kojemu se upotrebljava tjelesna sila, a namjera je nanijeti bol ili nelagodu (Velki i Bošnjak, 2012; prema Buljan-Flander i Kocijan-Hercigonja, 2003; Žakula Desnica, 2010). Razlog primjene tjelesne kazne jeste da se neželjeno djetetovo ponašanje najčešće trenutno zaustavlja pa tako roditelji mlađe djeci pribjegavaju kažnjavanju zbog neposluha i neprimjerenih oblika ponašanja, roditelji starije djece prilikom njihova upuštanja u rizična ponašanja, sukobe s braćom ili sestrama, kršenju društvenih normi ili krađi novca, dok roditelji adolescenata pridodaju ponašanja poput neispunjavanja školskih obaveza, laganje i prešućivanje, kašnjenje s izlazaka, agresivno i nasilno ponašanje (Bilić i Bilić, 2013). 

Međutim, s vremenom se učinkovitost primjene tjelesne kazne smanjuje, stoga da bi ostala djelotvorna pri čestoj primjeni, mora pojačavati svoj intenzitet što vodi u zlostavljanje djeteta (Velki i Bošnjak 2012). Istraživanje u Hrvatskog pokazalo je da je čak 93% studenata barem jednom doživjelo neki oblik tjelesnog nasilja roditelja do svoje 18. godine života. Posljedice roditeljskog tjelesnog kažnjavanja su emocionalne reakcije djece (strah, krivnja, ljutnja, nemoć, sram, bespomoćnost, poniženje), a kao najtežu posljedicu ispitanici su navodili narušenu kvalitetu odnosa s roditeljima, gubitak povjerenja i poštovanja, a nakon toga i narušen tjelesni i psihički integritet (Vidović 2008; prema Pećnik 2006).

Drugim riječima, batine bole – ne samo fizički, nego i iznutra. Kada dijete dobije batine, ne osjeća samo bol na tijelu, već često i zbunjenost, tugu, sram pa čak i osjećaj da nešto nije u redu s njime. Djeca tada ne nauče zašto je nešto bilo pogrešno, već nauče da ih netko koga vole i kome vjeruju može povrijediti. Boli i to što se izgubi povjerenje jer dijete više ne zna je li sigurno u naručju onih koji bi ga trebali čuvati. Umjesto da uče kroz blizinu i razumijevanje, uče iz straha, a strah nikad nije dobar učitelj. Djeca nisu zločesta. Ona su mala bića koja tek uče kako se nositi s osjećajima, pravilima i svijetom oko sebe. Ona uče svaki dan i u tom učenju ponekad pogriješe, kao i mi. Samo što oni tada trebaju našu pomoć i učenje iz osjećaja sigurnosti i povezanosti. Biti roditelj je izazovno, ponekad svi izgubimo strpljenje, ponekad se pojavi osjećaj bespomoćnosti, no odgoj bez batina ne znači popuštanje, nego izbor da budemo svjesni, odgovorni i dosljedni odrasli, primjer svojoj djeci i ono što je njima najviše potrebno. Postoji puno načina kako dijete naučiti što je dobro, a što nije – a da ne vičemo, ne udarimo, ne posramimo. Djeca najviše uče od onoga kako ih gledamo, slušamo i kako im postavljamo granice. Možemo se s njima dogovarati, smiriti ih kad su preplavljena, pohvaliti trud.

Za kraj, što možemo umjesto batina?

Umjesto tjelesnog kažnjavanja – budimo uporni u razgovoru, pokazujmo dosljednost u razumijevanju i posljedicama koje uče, a ne povređuju.

Umjesto straha – pružajmo sigurnost i povezanost.

Zapamtite, dijete koje osjeća povezanost s roditeljem ima veću motivaciju surađivati, razvija povjerenje, empatiju i odgovornost. Pozitivna disciplina nije popustljivost – to je odgoj koji ima i glavu i srce. To je način kako djeca uče granice, ali i osjećaj da su voljena baš takva kakva jesu. Kada odrastaju u ljubavi i poštovanju, takvi će i oni postati – ljudi koji znaju voljeti i poštovati druge.

Tamara Hećimović, socijalni pedagog
Luna Bijelić, socijalna radnica

LITERATURA:

1.Bilić V. iBilić P. (2013). Učestalost i povezanost različitih oblika roditeljskog kažnjavanja s osjećajima i reakcijama djece. Nova prisutnost 11 (2013) 2, 215-235.

2.Velki T. i Bošnjak M. (2012). Povezanost roditeljskih odgojnih postupaka s tjelesnim kažnjavanjem djece. Život i škola, br. 28 (2/2012.), god. 58., str. 63. – 82.

3.Vidović L. (2008). Tjelesno kažnjavanje djece u obitelji. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 15, broj 1/2008, str. 303-320.

Izvor: https://www.freepik.com