Pojam jednoroditeljske obitelji često se poistovjećuje s pojmom samohranih roditelja. Prema Zakon u socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25) samohrani roditelj je onaj koji živi sam s djetetom, sam skrbi i uzdržava svoje dijete. Dok jednoroditeljsku obitelj čine  dijete odnosno djeca i jedan roditelj.

Dakle jednoroditeljsku obitelj može činiti samohrani roditelj i dijete, ali i dijete koje živi isključivo s jednim roditeljem, a drugi roditelj, iako ne živi s njima i dalje ispunjava svoje roditeljske obveze i koristi svoja roditeljska prava. Prema tome može se zaključiti kako je obitelj sa samohranim roditeljem podskupina jednoroditeljskih obitelji, no nije svaka jednoroditeljska obitelj sastavljena samo od djeteta/djece i samohranog roditelja.

Što se tiče okolnosti nastanka obitelji s jednim roditeljem možemo reći kako su višestruke. Grozdanić (2000.) konstatira kako jednoroditeljske obitelji nastaju kao obiteljske strukture u kojima bračni parovi žive razdvojeno – zbog razvoda, smrti jednog roditelja, napuštanjem obitelji ili kao posljedica izvanbračne veze. No, jednoroditeljska obitelj može biti i rezultat osobnog opredjeljenja roditelja za takav oblik obiteljskog života. Naime, uz navedene, dodala bih da u aktualno vrijeme možemo govoriti i o kombinaciji ovih struktura u kojima zbog prirode posla jedan od roditelja duži niz godina uglavnom izbiva, odnosno obitelj samo povremeno zajedno obitava i rjeđe neposredno komunicira. Također, ako gledamo životni ciklus, jednoroditeljske obitelji mogu biti takve od svog početka (roditelji nisu nikada živjeli zajedno) ili je do njih došlo kasnije (rastavom braka, napuštanjem obitelji od strane jednog roditelja i sl.).

Ako pogledamo Tablicu 1. jednoroditeljske obitelji međusobno se mogu razlikovati i s obzirom na spol roditelja. Pri tome valja reći da je broj očeva koji ostaju s djecom bitno manji od onog u kojima majka ostaje s djecom. Najveći broj roditelja u jednoroditeljskoj obitelji u našem društvu još uvijek čine majke (DZS, 2024.).

 

Tablica 1. Obitelji prema strukturi, popisi 1971.-2021.

 

Položaj jednoroditeljskih obitelji u društvu

Bez obzira na okolnosti nastanaka, u jednoroditeljskoj obitelji isti broj zadataka roditeljstva obavljat će jedan roditelj. Takva situacija može imati niz potencijalnih rizika za odrasle i djecu – siromaštvo, preopterećenost uloga, nedostatka socijalne podrške te zahtjev da djeca prerano preuzmu uloge i odgovornosti. U jednoroditeljskim obiteljima jedan roditelj gradi i organizira način obiteljskoga života u kojem sam izvršava brojne zadaće.

Gledajući roditeljska ponašanja i cjelokupnu klimu u jednoroditeljskim obiteljima, neki stručnjaci (Usakli, 2013.) u istraživanjima nalaze da je jednoroditeljska obitelj manje poticajna od dvoroditeljske. Nešto starija istraživanja često su bila fokusirana na razvojne posljedice uspoređujući jednoroditeljske i dvoroditeljske obitelji nastojeći dokazati povećan rizik od disfunkcije kod jednoroditeljske obitelji te dovodeći u vezu odrastanje u jednoroditeljskim obiteljima s problemima zdravlja, obrazovanja i ponašanja (Raboteg-Šarić, Pećnik, Josipović, 2003.). Raboteg-Šarić, Pećnik, Josipović (2003.) u svojoj knjizi Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline osvrću se na razdoblje 60-ih godina prošlog stoljeća navodeći da je položaj jednoroditeljskih obitelji bio loš. Jednoroditeljske obitelji tad su odstupale od normi i smatrane su nepotpunima, a izvanbračna djeca su u zakonu tada tretirana kao niža klasa građana i bila su stigmatizirana u društvu. Musick i Meier (2009., prema Amato, 2005.; Sigle-Rushton i McLanahan, 2004.; McLanahan i Sandefur, 1994.) u svom radu daju niz ranijih istraživanja koja utvrđuju povezanost odrastanja djece u jednoroditeljskim obiteljima i poremećaja u ponašanju te razvojnih teškoća djece i mladih. Referirajući se na starija istraživanja Music i Meier (2009.) sugeriraju da će djeca odgajana odvojeno od jednog roditelja, bila manje uspješna u odrasloj dobi od djece koju su odgojila oba roditelja i da je većina problema rezultat nižih prihoda, smanjene uključenosti roditelja u odgoj djeteta te posljedica slabije povezanosti sa zajednicom.

Kasnijim istraživanjima (Raboteg-Šarić, Pećnik, 2010.; Jozić, 2022.) i sami autori Musick i Meier (2009.) dokazuju da unutar obitelji postoji povezanost obiteljske strukture i obiteljskih odnosa, no život u jednoroditeljskoj obitelji nužno ne utječe nepovoljno na razvoj djece te da svaka od njih, jednoroditeljska ili dvoroditeljska ima jednak kapacitet biti ili zdrava ili disfunkcionalna. Uspješno funkcioniranje jednoroditeljskih obitelji potvrđuje kako potencijal zdravlja obitelji leži u unutrašnjoj dinamici, procesima i odnosima unutar obitelji.

Poimanje jednoroditeljske obitelji kroz povijest zorno prikazuje s jedne strane promjenu koja se dogodila (barem) na razini znanstvene zajednice, a s druge strane ukazuje na izazove i predrasude prema jednoroditeljskim obiteljima koje i danas često možemo vidjeti u našem društvu. Možemo reći da je raširen osjećaj nejednakosti i diskriminacije te vidljivi stavovi koji su o jednoroditeljskim obiteljima prevladavali u prošlosti.

Primjerice, i danas su neki zakonski propisi (Zakon o doplatku za djecu) neosjetljivi na jednoroditeljske obitelji te i dalje zahtijevaju dokaz činjenice jednoroditeljstva. Prema  Zakonu o doplatku za djecu (NN 94/01, 138/06, 107/07, 37/08, 61/11, 112/12, 82/15, 58/18, 156/23, 156/23) iz čl. 3. proizlazi da je potreban dokaz samostalne brige za dijete ukoliko oba roditelja ostvaruju pravo na dječji doplatak. Ukoliko se roditelji ne mogu sporazumjeti o pravu, potvrdu da je neki roditelj samohran izdaje Hrvatski zavod za socijalni rad, a to ne može učiniti u slučaju da je drugi roditelj živ i nije mu oduzeta roditeljska skrb. Vidljivo je da je u ovom slučaju diskriminirana kategorija djece koja žive u de facto jednoroditeljskoj obitelji i o kojima u svakodnevnom životu skrbi jedan roditelj, a drugi je poznat i živ, ali iz različitih razloga ne sudjeluje u životu djeteta.

Ako gledamo odnos društva prema jednoroditeljskim obiteljima, osvrnimo se na istraživanje Raboteg-Šarić, Pećnik, Josipović (2003.) koje pokazuje da (ne)razumijevanje okoline ne utječe samo na ponašanje drugih osoba u društvu prema samohranim roditeljima[1] nego i na sposobnost roditelja da se suočavaju sa svakodnevnim izazovima samohranog roditeljstva, kao i na njihove stavove i osobni doživljaj samohranog roditeljstva. Istraživanja su pokazala da je odgovor, odnos i stav društva prema jednoroditeljskim obiteljima različit ovisno o tome jesu li nastale razvodom, smrću, izvanbračnim rođenjem itd. (Hetherington, 1972., prema Grozdanić, 2000.).

Nemojmo zaboraviti niti da svaka jednoroditeljska obitelj nije tretirana jednako od strane društva. Stav društva je negativniji prema majkama izvanbračne djece i rastavljenim majkama, dok je znatno pozitivniji prema očevima udovcima i majkama udovicama. Razlike u društvenom prihvaćanju proizlaze iz poimanja da razvedene majke nisu uspjele u području bračnog i obiteljskog života, dok se nevjenčane majke percipira devijantnima, da teško udovoljavaju zahtjevima roditeljstva, obiteljskih odnosa i života uopće (Ganong i Coleman, 1995., prema Raboteg-Šarić i Pećnik, 2010.).

Praksa potvrđuje kako su u pojedinim lokalnim sredinama osobito izražene predrasude prema razvedenim roditeljima ili djeci rođenoj izvan braka. Predrasude prema roditeljima često se pretvaraju u predrasude prema djeci (posebice u pubertetskoj dobi). Obzirom na osjetljivost razvojne dobi mladi su često ismijavani, podcjenjivani ili suočeni s ruganjem od vršnjaka. Zbog svega toga članovi jednoroditeljskih obitelji osjećaju se marginalizirano u društvu ili svjedoče diskriminaciji, što povećava rizike za tu obitelj.

Ovakav odnos društva prema jednoroditeljskim obiteljima nosi opasnost od stigmatizacije. Premda se u jednoroditeljskim obiteljima zasigurno javljaju mnogi problemi, to ih ne čini kategorijom roditelja koji se manje brinu za svoje dijete ili kategorijom djece koja nužno razvijaju probleme u ponašanju i mentalnom zdravlju. Dakle,  jednoroditeljske obitelji svjedoče nizu zaštitnih čimbenika kao što je obiteljska atmosfera u kojoj se uspostavlja poseban, blizak, odnos između roditelja i djeteta. Blizak kontakt i razumijevanje nerijetko opstaje i kada dijete bude odrasla osoba. Ohrabruje također kako se sve veći broj istraživača slaže da je ipak društvo senzibiliziranije za probleme jednoroditeljskih obitelji, pri čemu je veći senzibilitet za majke, nego očeve (Mrnjavac, 2014.; Brajša-Žganec, Hanzec, 2015.; Jozić, 2022.; Galić i sur., 2022.). 

Specifičnosti i izazovi roditeljstva u jednoroditeljskim obiteljima

Pregledavajući literaturu možemo zaključiti da u Hrvatskoj nema puno sveobuhvatnih istraživanja o socijalnom, ekonomskom ili pravnom položaju jednoroditeljskih obitelji, već se saznanja temelje na nekoliko manjih istraživanja i istraživanjima pojedinih segmenata života te osobnim iskustvima. Svakako jedno od značajnijih i sveobuhvatnijih na koje se pozivaju brojni autori provedeno je 2002. godine u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, a rezultati su prikazani u publikaciji “ Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline” autorica Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović.

Iz literature možemo iščitati da se jednoroditeljske obitelji susreću s više problema odnosno rizicima od kojih su neki očekivani, a neki ne. U literaturi (Raboteg-Šarić i sur., 2003.; Brajša i sur., 2014.; Dobrotić i sur., 2015.; Subotić i sur., 2018.; Galić i sur., 2022.) se teškoće i problemi uglavnom mogu sistematizirati u nekoliko kategorija

• problemi svakodnevne skrbi za dijete,
• nedostatak slobodnog vremena koje roditelj i dijete mogu zajedno provesti,
• učinci (razvoda ili) izostanka drugog roditelja na razvojne ishode kod djece,
• odnosi s proširenom obitelji,
• (izostanak) podrška društva u ostvarenju roditeljske funkcije.

Svi spomenuti autori u svojim radovima zaključuju da je u jednoroditeljskim obiteljima, roditelj izložen većim naporima na poslu i kod kuće te preuzima veći psihički i fizički teret dječjeg odgoja i odgovornosti za djecu. Jedan roditelj preuzima obje roditeljske uloge – majčinsku i očinsku. Njega, skrb, zaštita i odgajanje djeteta višestruka su odgovornost jednog roditelja. U mnogim izazovima i fazama odrastanja svoje djece roditelji nemaju sugovornika i partnera u donošenju odluka koje su najbolje za dijete. U jednoroditeljskoj obitelji roditelj s kojim dijete živi jedini je model ponašanja koji dijete odgaja po mjeri vlastitih kriterija i vrijednosti, a koje će dijete ponijeti u svoj život.

Nabrojanim izazovima, koja prepoznaju i spomenuta istraživanja, možemo dodati: češće financijske poteškoće jednoroditeljskih obitelji, opterećenost ulogama, emocionalne poteškoće, nedovoljnu informiranost o propisima, pravne probleme, nepostojanje adekvatnih oblika usluga za njihove specifične potrebe, organizacijske probleme i sl.

 

MODELI PODRŠKE JEDNORODITELJSKIM OBITELJIMA

Govoreći o ostvarivanju pojedinih prava važno je naglasiti kako roditelji i djeca iz jednoroditeljskih obitelji zbog te činjenice nemaju zasebnu kategoriju prava. U odnosu na druge kategorije korisnika, doduše, prepoznate su određene specifične potrebe koje mogu dovesti do prednosti ili većeg opsega prava. Primjerice, roditelji nemaju prednost pri zapošljavanju, niti su zbog toga zaštićeni od otkaza. Ipak, roditelji i djeca iz jednoroditeljskih obitelji javljaju se kao kategorije korisnika unutra sustava javnog servisa koji prepoznaje neke njihove specifičnosti.

Savjetovanje i psihosocijalno savjetovanje

Istraživanja koja su obuhvatila stavove prema samohranom roditeljstvu (Pećnik i Raboteg-Šarić, 2010.; Dobrotić i sur. 2015.; Jozić, 2015.; Galić i sur. 2022.) dolaze do rezultata kako samohrani roditelji najčešće najveću podršku imaju od svojih roditelja, braće i sestara te prijatelja ili drugih samohranih roditelja, dok je doživljena podrška društva u cjelini vrlo skromna. Stoga kada govorimo o uslugama sustava socijalne skrbi, a uzimajući u obzir potrebu podrške roditeljima i djeci iz jednoroditeljskih obitelji, pregled ćemo započeti uslugom savjetovanja.

Uslugu savjetovanja Zakon o socijalnoj skrbi  (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25) prepoznaje u situacijama prevladavanja teškoća koje je moguće riješiti kratkotrajnim intervencijama u smislu razvoja novih mogućnosti sagledavanja životne situacije, stvaranja uvjeta za očuvanje i razvoj osobnih mogućnosti te odgovornog odnosa prema samom sebi, obitelji i društvu. Nadalje, ukoliko je riječ o teškoćama u funkcioniranju u različitim područjima života s naglaskom na ponašanje, emocionalne, interpersonalne, socijalne, obrazovne, razvojne i organizacijske aspekte života u terapijskom odnosu i procesu dostupna je usluga psihosocijalnog savjetovanja (Zakon o socijalnoj skrbi, NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25).

Navedena usluga uključuje pružanje podrške i savjetovanja roditeljima, podršku u kriznim situacijama, pomoć pri zadovoljavanju svakodnevnih potreba, podršku u suradnji s javnim servisima i drugim pružateljima socijalnih usluga u zajednici u ostvarivanju prava i drugih usluga, jačanje roditeljskih kompetencija kroz osnaživanje roditelja za pozitivno roditeljstvo i sl. Teškoće vezane uz ranije spomenute predrasude i stigmatizacije, kao i niz drugih životnih situacija iz domene odnosa roditelja i djece česta su tematika unutar koje se jednoroditeljske obitelji javljaju kao korisnici ovih usluga.

Osim institucionalnih pružatelja, u praksi ove usluge mogu pružati i pružaju ih različiti pružatelji izvaninstitucionalnih usluga, npr. udruge, vjerske zajednice i sl. Dakle, tu je niz neprofitnih pružatelja usluga u okviru savjetovališta. Doduše, napomenimo da su savjetovališta ili neki drugi oblici neformalnog savjetovanja isključivo za jednoroditeljske obitelji relativno rijetki. Ohrabruje kako, primjerice, višegodišnje iskustvo rada Obiteljskih centara govori o pozitivnom trendu sve većeg broja roditelja koji usluge koriste samoinicijativno i temeljem vlastite dobrovoljnost, s jedne strane, a s druge strane uočava se da su roditelji počeli stvarati mrežu uzajamne podrške i organiziraju se udruge u kojima ne nalaze samo prijateljsku i emocionalnu potporu, nego razmjenjuju dobra i usluge.

Savjetovališta za roditelje kao takva postoje u sve većem broju zajednica te su u tom smislu, bilo kao plaćena ili besplatna usluga, dostupna za jednoroditeljske obitelji. Ipak, nažalost, konkretnih mjerljivih statističkih podataka o bilo kojem aspektu ove usluge u populaciji jednoroditeljskih obitelji teško ćemo naći te je to svakako jedno od područja koja bi valjalo obuhvati novijim istraživanjima. Problemi jednoroditeljstva često se rješavaju unutra postojećih mreža savjetovališta i škola za roditelje te navedena usluga nastoji nadomjestiti potrebnu potporu i podršku za jednoroditeljske obitelji.

Novčana pomoć jednoroditeljskim obiteljima

Kao pravo na novčani iznos kojim se osigurava zadovoljavanje osnovnih životnih potreba samca ili kućanstva koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu ih u mogućnosti ostvariti radom, primitkom od imovine, kao ni od obveznika uzdržavanja Zakonom o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25) propisana je zajamčena minimalna naknada (dalje u tekstu: ZMN). Zakon o socijalnoj skrbi u čl. 27. propisuje da se iznos zajamčene minimalne naknade za kućanstvo utvrđuje u iznosu koji predstavlja zbroj udjela za svakog člana kućanstva, s tim da udjeli članova kućanstva iznose:

• za radno sposobnog samohranog roditelja: 120% osnovice[2]
• za potpuno nesposobnog za rad samohranog roditelja: 135% osnovice
• za dijete u jednoroditeljskoj obitelji: 80% osnovice
• za dijete samohranog roditelja: 90% osnovice. (Zakon o socijalnoj skrbi, NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25)

Što se tiče ZMN-a prepoznate su zasebne kategorije djece iz jednoroditeljskih obitelji i djece samohranih roditelja, što nije slučaj i sa samim roditeljima.

Prema podacima iz zadnjeg dostupnog Godišnjeg statističkog izvješća o primijenjenim pravima socijalne skrbi u 2022. godini (Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, 2024.) ukupno 1.134 samohranih roditelja korisnici su navedenog prava, odnosno 2,41%. Kao što pokazuju podaci, ženske osobe čine 99% korisnika pomoći iz kategorije samohranih roditelja (vidi Tablica 2.).

Raboteg-Šarić još 2003. godine zbog toga uz jednoroditeljske obitelji spominje pojavu tzv. feminizacije siromaštva te tendenciju infantilizacije siromaštva, tj. porasta broja siromašne djece. Dakle, majke s djecom u jednoroditeljskoj obitelji u iznadprosječnom su riziku od siromaštva, a taj rizik se nekim dodatnim obilježjima roditelja, kao što su majke koje se nikad nisu udavale ili majke bez podrške šire obitelji, dodatno povećava. Stoga, neki autori opravdano dolaze do zaključaka da djeca iz jednoroditeljskih obitelji imaju veće stope siromaštva i niža obrazovna i profesionalna postignuća od djece koja odrastaju uz oba roditelja (Amato, 2005.).

 

Tablica 2. Broj osoba prema osobnim značajkama i spolu

Broj osoba prema osobnim značajkama i spolu
	ženske osobe	svega
Samac	8.144	20.797
Samohrani roditelj	1.128	1.134
Odrasli član kućanstva	7.797	15.112
Dijete	5.439	9.708
Ukupno	22.508	46.871

 

Zakon o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23, 61/25) u članku 45. propisuje i jednokratnu naknadu (dalje u tekstu: JN) kao pravo koje se priznaje samcu ili kućanstvu koje zbog podmirenja izvanrednih troškova nastalih zbog trenutačnih životnih okolnosti nije u mogućnosti podmiriti osnovne životne potrebe (nastale zbog rođenja ili školovanja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogode i slično).

Novčane pomoći u okviru sustava socijalne skrbi temeljne su novčane pomoći za obitelji. Međutim, one nisu značajan novčani oblik potpore obiteljima, svojim iznosima predstavljaju tek malu dopunu obiteljskim primanjima i nerijetko su nedostatne. Jednoroditeljske obitelji koje su korisnici novčanih pomoći u sustavu socijalne skrbi nalaze se u skupini stanovništva s najnižim dohodcima. Upravo zbog siromaštva te se obitelji nalaze u posebnoj opasnosti od socijalne isključenosti i marginalizacije budući da je roditelj orijentiran na cjelodnevno pružanje skrbi za dijete ili na traženje dodatnih financijskih sredstava za život ili je u začaranom krugu prepreka za promjenu životne pozicije.

Radna i roditeljska uloga

Pitanje usklađivanja radne i roditeljske uloge možda ponajviše dolazi do izražaja kada je u pitanju zaposlenje roditelja koji sam skrbi o djetetu (djeci). Područje zapošljavanja roditelja iz jednoroditeljskih obitelji posljedično na sebe veže i pitanje drugih usluga i servisa dostupnih za jednoroditeljske obitelji poput mogućnosti usklađivanja rada i obitelji, stambenog zbrinjavanja, čuvanja i obrazovanja djece, prijevoza i sl.

Zakon o radu u čl. 68. (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) propisuje zaštitu posebno ranjivih skupina gdje kao posebnu kategoriju prepoznaje (samohrane) roditelje u smislu zaštite od prekovremenog rada (do osme godine života djeteta) te preraspodijeljenom radnom vremenu. Zakon o rodiljinim i roditeljskim potporama (NN 152/22) nadalje prepoznaje pravo zaposlenih roditelja djeteta mlađeg od 3 godine na korištenje mirovanja radnog odnosa do njegove treće godine, a nakon što je iskorišteno pravo na rodiljni i roditeljski dopust. Zakon o radu nije predvidio zabranu otkazivanja ugovora o radu od strane poslodavca roditeljima za vrijeme korištenja prava na mirovanje radnog odnosa do treće godine života djeteta, ali je dao mogućnost radniku kojemu radni odnos miruje do treće godine života djeteta da, u skladu s posebnim propisom, otkaže ugovor o radu izvanrednim otkazom, no najkasnije petnaest dana prije dana na koji je radnik dužan vratiti se na posao. U tom smislu roditelji iz jednoroditeljske obitelji s djetetom mogu također koristiti ova prava. No prostora za bolju zaštitu roditelja iz jednoroditeljskih obitelji svakako ima, primjerice zabrane noćnog rada, korištenja plaćenog dopusta radi njege djeteta bez obzira na dob djeteta i sl.

Neke druge mjere obiteljske politike povezane sa zapošljavanjem pokazuju primjer pozitivne diskriminacije djece iz jednoroditeljskih obitelji prilikom upisa u dječji vrtić. Djeca iz jednoroditeljskih obitelji mogu imati prednost pri upisu u redoviti program dječjeg vrtića. Pravilnikom o upisu djece u dječji vrtić osnivači vrtića (najčešće gradovi i općine) nerijetko propisuju broj dodatnih bodova za djecu iz jednoroditeljskih obitelji. Isto tako, gradovi i općine mogu odrediti olakšice (niže cijene) vrtića. Ovo pravo se razlikuje ovisno o jedinici lokalne samouprave (JLS) i vrsti olakšice za roditelje, no u kontekstu zaposlenja roditelja značajan je model podrške obiteljima. Kao primjer imamo niz JLS gdje je praksa da upravo djeca iz jednoroditeljskih obitelji ostvaruju dodatne bodove te na taj način nerijetko i prednost pri upisu, kao i prilagodbu u organizaciji rada dječjeg vrtića kroz cjelodnevnu skrb, čime je omogućeno zaposlenje roditelja u popodnevnoj smjeni. Ostaje ipak činjenica da ciljanih usluga i servisa za jednoroditeljske obitelji ima relativno malo te bi svakako trebali postojati.

Nedostatak usluga i servisa za djecu, potvrđuje struktura izdvajanja za programe za djecu i obitelji koja pokazuje da se oko dvije trećine javnih ulaganja izdvaja za novčane transfere (npr. dječji doplaci, jednokratne isplate za rođenje djeteta), a oko jedne trećine na programe usluga skrbi i predškolskog odgoja i obrazovanja (Ajduković i sur., 2017. prema Babić, 2013.).

 

ZAKLJUČAK

Imajući na umu proučenu literaturu i spoznaje iz istraživanja možemo zaključiti da jednoroditeljstvo kao oblik obiteljske organizacije ima sljedeća obilježja: u velikoj većini jednoroditeljskih obitelji samohrani roditelj je majka, zahtjevi roditeljske uloge prepušteni su isključivo jednom roditelju, izraženo je (i dalje) nerazumijevanje lokalne zajednice i društva općenito za jednoroditeljske obitelji, materijalne prilike obitelji obzirom na jednog hranitelja očekivano su često skromne, takve obitelji ili žive u siromaštvu ili su u velikom riziku od siromaštva, učestali su problemi usklađivanja radne i roditeljske uloge, nedostaje usluga i servisa za obitelj.

U odnosu na neka starija istraživanja koja su probleme ponašanja, emocionalne poteškoće i slabije školsko postignuće djece povezivala s činjenicom odrastanja u jednoroditeljskoj obitelji, u novije se vrijeme pokazuje, da nisu nužno sve jednoroditeljske obitelji u istim rizicima i da se prilično razlikuju po načinima suočavanja s teškoćama te ishodima za djecu. Fokus novijih istraživanja trebao biti stoga na obiteljskim odnosima i odnosima dijete-roditelj u jednoroditeljskim obiteljima s ciljem detekcije čimbenika otpornosti članova obitelji. Takve spoznaje mogu potom biti podloga za rad usmjeren na smanjivanje rizika i jačanje pozitivnih iskustava i procesa koji razvijaju otpornosti članova obitelji.

Starija i novija istraživanja ipak su jednakih rezultata ako se gleda podrška društva u ostvarenju roditeljske funkcije. Iskustva jednoroditeljskih obitelji pokazuju nedovoljnu senzibilizaciju društva za probleme kao i osobni osjećaj izostanka podrške ili čak stigmatizacije.

Analizirajući pojedine aspekte života jednoroditeljskih obitelji možemo uočiti da često nisu dostupni statistički podaci o korisnicima socijalnih prava s aspekta jednoroditeljske obitelji te se svakako nalazi prostora za istraživanja koja bi se bavila statističkom obradom podataka s fokusom na ovu specifičnu skupinu korisnika. Primjerice identifikacija jednoroditeljskih obitelji, a potom i procjena rizika mogla bi krenuti već od prvog posjeta patronažne sestre trudnici ili rodilji.

Konačno, specifične intervencije za jednoroditeljske obitelji moguće su u području jačanja psihološke potpore jednoroditeljskim obiteljima (bolje dostupnosti usluge i općenito informacija o ostvarivanju njihovih prava), uvođenja novih kriterija prilikom priznavanja pojedinih prava u kojima jednoroditeljske obitelji mogu biti prepoznate kao zasebna kategorija (primjerice subvencioniranje podstanarstva za jednoroditeljske obitelji, usluge i servisi čuvanja djece iz jednoroditeljskih obitelji, zaštita od otkaza ili rada u smjenama i sl.).

 

Suzana Gumbas, socijalna radnica

 

[1] Vidi definiciju iz Zakona o socijalnoj skrbi (NN 18/22, 46/22, 119/22, 71/23, 156/23), str. 2.

[2] Osnovica na temelju koje se izračunava iznos drugih naknada u sustavu socijalne skrbi iznosi 500,00 kuna (150 eura). (Odluka o osnovici za izračun iznosa drugih naknada u sustavu socijalne skrbi, NN 23/22)