U susret Danu žena: obitelj kao mjesto neravnopravnosti

Dan žena je dan kojim se prisjećamo da su nam neke hrabre žene jednom živeći u nepravednim vremenima izborile mnoga prava koja žene nisu imale. Kao takav, svima bi nam trebao biti podsjetnik, ali i poticaj da se osvrnemo na stvarni položaj žena danas i otvorimo neke možda manje romantične teme.

Je li ravnopravnost položaja žene u društvu dostignuta? Istraživanja na različitim poljima nam govore da nije. Nije ni u svijetu rada, ni u svijetu obrazovanja, politici ni znanosti.

Ipak, borba za ravnopravni položaj žena kao povijesno najdulja borba bilježi najskromniji pomak upravo u privatnoj sferi, u obiteljskim odnosima, u svakodnevnoj podjeli skrbi i odgovornosti, gdje se rodne nejednakosti ponavljaju i internaliziraju generacijama.

Upravo u privatnoj, a time i manje vidljivoj sferi, očituju se dugoročni učinci društvenih normi i očekivanja te potenciraju raspodjelu emocionalnog tereta u obitelji tako da ga stavljaju u krilo žene oblikujući život i mentalno zdravlje žena, ali i dinamiku obitelji u cjelini. To je možda najvidljivije tijekom tranzicije u roditeljstvo koja označava prekretnicu u životu pojedinca i obitelji, a u kojoj se društveno konstruirane rodne uloge često naglašavaju i produbljuju, čak i među parovima koji su prije dolaska djeteta njegovali ravnopravne odnose. Opravdanja za ovakve pomake najčešće se pronađu u biologiji, u onom što je prirodno, za što su (ili nisu) žene rođene. Neravnopravnost, dakle, ponovno dolazi s roditeljskom ulogom jer društvo ženi dodjeljuje ulogu primarne njegovateljice koja potiskuje sve druge do tada stečene uloge. Istraživanja nam ukazuju na ogromnu neravnotežu u ovoj fazi života jer gotovo sve roditeljske zadatke, uključujući koordinaciju obiteljskog života, planiranje, organizaciju i emocionalnu podršku (mentalni i emocionalni rad) većinski obavlja žena. Žene to čine uglavnom bez puno pitanja i upravo jer je to „prirodno“. Naravno da je tema osobnog izbora vrlo komplicirana kada ju promotrimo u širem kontekstu sustava društvenih očekivanja, normi i rodnih stereotipa, koji oblikuju doživljaj majčinstva i postavljaju nerealne, idealizirane standarde za majčinstvo u obliku „savršene majke“. Većina žena u toj ulozi želi uspjeti, odnosno dostići ideal.

Kao psihologinja svjedočila sam pričama velikog broja žena vrlo predanih majčinstvu o potpunoj emocionalnoj iscrpljenosti i gubitku sebe na tom putu biti „dovoljno dobra“. Osjećaj nedovoljnosti pojavljuje se kao najčešća emocionalnu rana. U svom iskustvu prisutnost te teme (barem ne u tolikoj mjeri) ne nalazim kod očeva. Društveno ženskost i majčinstvo često oblikuju idealizirane slike koje su odvojene od stvarnog, ljudskog iskustva. Tako izgrađen portret „idealne žene“ i „savršene majke“ često povezujemo s epitetima uvijek brižne, nesebične, požrtvovne, njegujuće. Takav portret je nedokučiv u našoj ljudskosti, ali se bojimo o tome razgovarati kako ne bi doživjele osudu. Idealizacija zapravo ušutkava žene. Internalizacija društvenih poruka o majčinstvu potiče osjećaj krivnje i neadekvatnosti kada žena ne uspije u svim zadacima na način kako je zamišljeno, dok nerealna očekivanja i pretjerana odgovornost za ukupnu emocionalnu dobrobit obitelji oblikuju tendenciju samožrtvovanju što dodatno opterećuje identitet i autonomiju.

U psihološkom smislu kontinuirano preuzimanje odgovornosti za gotovo sve aspekte brige o djeci i kućanstvu (uzevši kao kriterij nerealne standarde) dovodi do emocionalne iscrpljenosti i povećava rizik od roditeljskog sagorijevanja. Suvremeno društvo ide i korak dalje i stvara kontradiktorna očekivanja naglašavajući važnost predanosti obitelji uz s druge strane važnost profesionalne i osobne autonomije s druge što su međusobno suprotstavljeni i nedostižni standardi. Posljedica je kronični stres, smanjenje osobne dobrobiti i osjećaj izolacije, što se reflektira na emocionalno okruženje djece i kvalitetu partnerskih odnosa.

Dakle, osim što je duboko nepravedna ovakva dinamika unutar obitelji ne pogađa isključivo ženu. Djeca su izložena posljedicama roditeljskog stresa i izložena su ograničenjima ovakve raspodjele uloga tj. primjerom ih učimo upravo suprotno onom što propagiramo zakonom, a značajan je i utjecaj na partnerski odnos odnosno stabilnost obiteljskih odnosa.

Iako se stvari polako mijenjaju još uvijek smo ipak generacija koja kao i mnoge prije nas očekuju određene stvari od majki i druge stvari od očeva. Očevi su često viđeni kao “pomoćnici”, a ne kao ravnopravni roditelji. Takva je percepcija nepravedna i prema očevima jer oni zasigurno mogu više. Iako ova očekivanja vidimo kao zastarjela i deklarativno se od njih ograđujemo većina nas nije imala model tijekom odrastanja što znači da moramo sami osmisliti zdravije i ravnopravnije verzije obitelji i odnosa.

U tom je kontekstu nužno redefiniranje uloga unutar obitelji propitivanjem društvenog duboko nepravednog očekivanja od uloge majke te uključivanje oba partnera u sve aspekte skrbi za djecu i sve aspekte života obitelji. Nužno je odustati od tog očekivanja da se majka u roditeljstvu mora žrtvovati kako bi bila dobra majka i raditi to savršeno. Trebamo prostor otvoreno govoriti o tome što znači biti majka i da je u redu što god odaberemo, sve dok u tom iskustvu ne izgubimo sebe. Odgovornost za promjene nije (samo) na ženama. Odgovornost je sustavna jer i neravnopravnost dolazi od društva pa je nužno stvoriti kontekst s povećanom dostupnosti podrške i politikama koje istinski potiču ravnopravnost. Takve promjene ne osnažuju samo žene nego omogućuju kvalitetnije emocionalne odnose u obitelji, bolje modele rodne ravnopravnosti za djecu i društveni okvir u kojem se vrednuju i podržavaju prava, autonomija i dobrobit svih članova obitelji.

Anita Milanović Lambeta