Veličina fonta: + –

Vrednovanje programa pripreme potencijalnih posvojitelja 4P od strane polaznika programa

Četvrtak, 16 Ožujak 2023

1458 Hitova

Posvojenje je poseban oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi koji posvojiteljima omogućuje roditeljstvo i stjecanje prava na roditeljsku skrb. Prije nego postanu roditelji, osobe koje se odluče na takav oblik stvaranja i proširenja obitelji, uz prethodnu procjenu prolaze i zakonom obvezan proces pripreme za roditeljstvo.

Odredba o obaveznoj pripremi stavlja u fokus edukaciju sa namjerom da kroz pripremu posvojitelji postignu realističnija očekivanja u vezi posvojenja, unaprijede roditeljske vještine te razumiju specifičnosti posvojiteljskog roditeljstva uz povećanje roditeljske kompetentnosti. U ovom istraživanju ispitano je zadovoljstvo korisnika određenim značajkama Programa Pripreme Potencijalnih Posvojitelja 4P.

Analizirani su odgovori 63 polaznice i polaznika. Rezultati istraživanja pokazali su kako polaznici programa 4P smatraju sadržaje i teme obrađene u radionicama iznimno korisnim i praktično primjenjivima te su zadovoljni programom u cjelini. Dodatno je ispitana povezanost programa pripreme potencijalnih posvojitelja sa doživljajem roditeljskih kompetencija kod potencijalnih posvojitelja. Provedena je usporedba rezultata Skale procjene roditeljske kompetentnosti na početku i po završetku pohađanja programa 4P po podljestvicama efikasnosti i zadovoljstva.

Analizirajući pitanja na podljestvici efikasnosti, uočavaju se značajne razlike na ciljanim pitanjima između procjena prije i poslije pohađanja programa 4P, dok na podljestvici zadovoljstva nije bilo značajnih razlika u samoprocjeni roditeljskih kompetencija.

Uvod

Kada se govori i piše o postupku posvojenja, često ga se opisuje kao sretni završetak dugotrajnog i mukotrpnog procesa stvaranja obitelji kroz sustav socijalne skrbi (prema Hanna, i sur., 2011). U Hrvatskoj se posvojenje spominje još u rimsko vrijeme, dok je danas definirano i regulirano Obiteljskim zakonom (Jakovac- Lozić, 2000). U suvremenom zakonodavstvu posvojenje se smatra najkvalitetnijim oblikom trajnog zbrinjavanja djece bez (odgovarajuće) roditeljske skrbi, odnosno prvenstvena svrha posvojenja je pružiti djetetu obitelj i dom koje će zvati svojim, a ne osigurati dijete za neku obitelj. Obiteljskim zakonom propisana je, uz procjenu osobina posvojitelja u odnosu na dobrobit djeteta i obaveza pohađanja programa pripreme za posvojenje i buduće roditeljstvo.

Obiteljskim zakonom propisana je, uz procjenu osobina posvojitelja u odnosu na dobrobit djeteta i obaveza pohađanja programa pripreme za posvojenje i buduće roditeljstvo. Do stupanja na snagu Obiteljskog zakona u studenom 2015., postupak pripreme i edukacije nije bio obvezan pa se tako često događalo da posvojitelji ulaze u posvojenje nepripremljeni. Iako je prilagodba na roditeljstvo stresna kako za biološke tako i za posvojiteljske obitelji, posvojitelji se prije i nakon posvojenja susreću s nekim problemima koji su specifični za tu populaciju. Iako velik broj posvojiteljskih obitelji rješava poteškoće na koje nailazi bez pomoći institucija, dosadašnja praksa pokazuje mnogi imaju potrebu za traženjem pomoći u nošenju s izazovima specifičnima za takve obitelji u različitim trenucima obiteljskog života. Dio njih se osjeća vrlo usamljeno u suočavanju s različitim problemima prilagodbe na roditeljstvo, često se srame ili se čak boje priznati stručnjacima da im je teško (Child Welfare Information Gateway, 2012). Nedostatak informacija o djetetu i njegovoj prošlosti utječe kako na postupanje posvojitelja, tako i na poteškoće u prilagodbi djeteta (Kralj, Modić Stanke i Topčić Rosenberg, 2014). Zbog još uvijek prisutne stigmatizacije posvojenja, posvojitelji se nerijetko susreću i s negativnim reakcijama okoline (Blažeka Kokorić i Birovljević, 2015).

Stoga je važno posvojitelje adekvatno pripremiti za proces posvojenja te posvojiteljskim obiteljima pružiti sustavnu pomoć nakon posvojenja kako bi se olakšao proces prilagodbe na posvojenje. Priprema za posvojenje u vidu edukacije predstavlja način na koji se potencijalni posvojitelji informiraju o posvojenju, a uključuje sudjelovanje u edukaciji namijenjenoj za potencijalne posvojitelje, kao i samostalno učenje i istraživanje teme posvojenja (Sar, 2000). Brodzinsky (2010) navodi kako tipična priprema i edukacija uključuje individualni i grupni rad, različite video i tiskane materijale i prezentacije te upoznavanje sa iskustvima drugih posvojitelja. U Hrvatskoj se edukacije pripreme za posvojenje provode od 2005. kroz nevladin sektor u sklopu udruga „Na drugi način" i „Adopta" (Maleš, 2015, Belamarić, 2016). U provedenim evaluacijama programa udruga u Hrvatskoj (Barać i Laklija, 2015., Orlić, 2016), naglašena je važnost pripreme kao i kontinuiranog praćenja polaznika uz osiguravanje stručne podrške posvojiteljima. Slični podaci dobiveni su u različitim državama u kojima se takve edukacije provode te se ističe kako se korist dobre pripreme za posvojenje manifestira u vidu poboljšanja općenitog znanja o roditeljstvu, smanjenu stresa, razumijevanju specifičnosti posvojiteljskog roditeljstva te povećanju roditeljske kompetentnosti (Farber i sur., 2003; Turner i Sanders, 2006; Brodzinsky, 2008; Selwyn, Del Tufo i Frazer, 2009).

Subjektivna roditeljska kompetencija jest roditeljev osjećaj koliko je sposoban i uspješan kao roditelj. Kompetentnim se roditeljem smatra pojedinac koji sebe doživljava kao osobu koja ima kontrolu nad svojim odnosom s djetetom i svojim roditeljstvom. (Ljubetić, 2007; Sevigny i Loutzenhiser, 2010; Keresteš, Brković i Kuterovac Jagodić, 2011). Doživljaj roditeljske kompetentnosti najčešće se ispituje kod osoba koje već jesu roditelji. Istraživanja s biološkim roditeljima koji sudjeluju u edukaciji za roditelje pokazuju povećanje znanja o razvoju djeteta, veću samoprocjenu kompetentnosti za roditeljstvo i zadovoljstva roditeljstvom, kao i kvalitetniji opći razvoj djeteta (Katsikitis i sur., 2013; Graf i sur., 2014). Procjenu roditeljske kompetentnosti te spremnosti na roditeljstvo moguće je je ispitivati i kod osoba koje se tek pripremaju za dolazak djeteta praćenjem učinka pripremnih roditeljskih programa (Zayas, Jankowski i McKee, 2005; Ngai, Chan i Ip, 2009). Rezultati su pokazali značajan utjecaj edukacija o roditeljstvu na smanjivanje postporođajne depresije, povećanje osjećaja samoefikasnosti kao i doživljaja roditeljske kompetentnosti u procjenama tijekom višemjesečnog praćenja nakon dolaska djeteta u obitelj.

U Obiteljskom centru za Grad Zagreb provodi se Program Pripreme Potencijalnih Posvojitelja 4P autorica psihologinja Dubravke Svilar Blažinić i Valerije Kanđera te socijalne radnice Radmile Pajić. Edukacija se bazira na grupnom radu uz uključena predavanja, vježbe (individualne, u paru te u malim grupama), različitim aktivnostima, igrama, samostalnim i grupnim zadacima i upitnicima za rad, zajedničkim razgovorima kao i gostovanju stručnjaka, roditelja posvojitelja te posvojenika. Prema potrebi, dopunjuje se individualnim savjetovanjem i radom s obitelji. Program se odvija u trajanju od 40 sati u skupinama od 12 korisnika kroz 12 tjednih susreta. Kroz program se obrađuju teme upoznavanja s postupkom posvojenja, upoznavanja s pozicijom djeteta u postupku posvojenja kao i priprema i dolazak djeteta u obitelj, upoznavanje s psihofizičkim i emocionalnim razvojem djeteta, s posvojenjem mlađe djece, djece s poteškoćama u razvoju, starije djece te većim brojem djece, upoznavanje s temom privrženosti i tugovanja (djece i odraslih), s preporukama kako razgovarati sa djetetom o posvojenju, s temom identiteta i odnosa prema biološkoj obitelji, sa specifičnostima posvojiteljskog roditeljstva, s načinom razvoja roditeljskih vještina i stilova odgoja te o važnosti dobivanja dodatne okolinske podrške.

Cilj i problemi istraživanja

Pripremljenost na posvojenje kroz programe pripreme se u više istraživanja pokazala pozitivno povezanom s karakteristikama samih programa kao i s razvojnim ishodima posvojenog djeteta (Seiwyn, Del Tufo i Frazer, 2009, Brodzinsky, 2008, Brodzinsky, 2010). Budući da su potencijalni posvojitelji kao skupina u poziciji sudjelovati u zakonom obveznim programima pripreme za posvojenje i imaju priliku dodatno se educirati u različitim znanjima o roditeljstvu prije ostvarenja posvojenja potrebno je evaluirati program kojeg polaze. Zato su problemi ovog istraživanja bili sljedeći: 1) ispitati procjenu korisnosti obrađenih sadržaja i zadovoljstvo obrađenim sadržajima polaznika programom 4P kao i 2) utvrditi dolazi li nakon pohađanja programa pripreme potencijalnih posvojitelja do promjene u njihovom doživljaju vlastitih roditeljskih kompetencija. Pretpostavka je bila da će pohađanje programa dovesti do povećanja doživljaja roditeljskih kompetencija kod potencijalnih posvojitelja.

Metoda

Sudionici i postupak

U istraživanju su sudjelovala 63 sudionika, polaznika 4P programa u Obiteljskom centru za Grad Zagreb, 33 žene i 30 muškaraca. Među polaznicima je bilo 30 parova (25 u bračnoj i 5 u izvanbračnoj zajednici) i 3 žene u statusu samostalnih posvojiteljica. Većina polaznika, njih 63,5% je u dobi od 35-45 godina, a njih 78%, je visokoobrazovano. Sudionici su na početku programa ispunili Informirani pristanak, Upitnik početne procjene i Skalu roditeljske kompetentnosti PSOC. Po završetku programa sudionici su ispunili Završni evaluacijski upitnik te ponovo Skalu roditeljske kompetentnosti PSOC, čime su se pratile i procjenjivale promjene i efekti pripreme za posvojenje i roditeljstvo na doživljaj roditeljskih kompetencija prije i nakon provedenog programa kao i mišljenje sudionika o učincima programa.

Instrumenti

Informirani pristanak predstavlja upitnik općih podataka o osnovnim sociodemografskim značajkama sudionika (spol, dob, radni i obrazovni status). Obuhvaća i izjavu o suglasnosti za prikupljanje i raspolaganje podacima, konstruiran je u Obiteljskom centru i koristi se za potrebe programa.

Završni evaluacijski upitnik konstruiran za potrebe provođenja programa edukacije potencijalnih posvojitelja „ADOPTAonica" udruge „Adopta" (Belamarić, 2016) i koristi se uz suglasnost autora. Upitnik se sastoji od 2 podljestvice s po 8 tvrdnji za procjenu zadovoljstva odnosno korisnosti programa. Sudionici anonimno odgovaraju zaokruživanjem odgovarajućeg broja na skali Likertova tipa od pet stupnjeva na kojoj 1 označava najmanju ocjenu („Uopće nisam zadovoljan/na", odnosno „Uopće ne smatram korisnim") , a 5 najveću ocjenu („Izrazito sam zadovoljan/na, odnosno „Smatram izrazito korisnim").

Skala roditeljske kompetentnosti PSOC (Parenting Sense of Competence Scale; Gibaud-Wallston i Wandersman, 1978) sadrži 17 čestica, koje mjere samoprocjenu osjećaja kompetentnosti za roditeljstvo, a sastoji se od 2 podljestvice. Podljestvica efikasnosti sastoji se od osam tvrdnji, a podljestvica zadovoljstva od devet tvrdnji. Sudionici anonimno odgovaraju zaokruživanjem odgovarajućeg broja na skali Likertova tipa od šest stupnjeva na kojoj 1 označava najmanju, a 6 najveću ocjenu. Ukupan rezultat oblikuje se kao linearna kombinacija procjena na dvije podljestvice. Viši rezultat označava i veću roditeljsku kompetentnost, odnosno veće zadovoljstvo roditeljstvom. Određene čestice se obrnuto boduju. Skala je prethodno prevedena na hrvatski jezik (Reić Ercegovac, 2010). Pojedine čestice je bilo potrebno prilagoditi uzorku potencijalnih posvojitelja, a u uputi su sudionici dodatno zamoljeni da za potrebe odgovaranja na pojedine tvrdnje pokušaju sebe zamisliti u ulozi roditelja.

Rezultati i rasprava

Zadovoljstvo i korisnost programa 4P

Kako bi se utvrdilo na koji način polaznici programa 4P doživljavaju i procjenjuju svoje zadovoljstvo i korisnost programa 4P, napravljene su analize procjena korisnosti obrađenih sadržaja i procjena zadovoljstva programom, dobivenih Završnim evaluacijskim upitnikom. Rezultati su prikazani u tablici 1. odvojeno za procjenu zadovoljstva programom i korisnosti sadržaja.

Rezultati dobiveni analizom procjene korisnosti obrađenih sadržaja i zadovoljstva programom pokazuju kako su polaznici dali izrazito vrlo visoke ocjene u oba aspekta procjene, dominantno birajući ocjene 4 („Vrlo sam zadovoljan/na", odnosno „Smatram vrlo korisnim") i 5 („Izrazito sam zadovoljan/na, odnosno „Smatram izrazito korisnim") na skalama u Završnom evaluacijskom upitniku. Sve prosječne ocjene na skali bile su veće od 4,5 uz vrlo mala odstupanja. U dijelu procjene zadovoljstva programom najveće ocjene dobile su organizacija edukacije uz pripremljenost voditelja te sadržaj i izbor tema u cjelini, a posebno je naglašena pružena prilika za dijalog i diskusiju uz razmjenu mišljenja. Nešto niže procjene odnose se na praktičnu primjenjivost sadržaja i potrebu dodatnog educiranja za posvojiteljsko roditeljstvo. U dijelu procjene korisnosti obrađenih sadržaja najveće ocjene dobili su sadržaji koji se bave razvojem djetetovog identiteta i roditeljskom odgovornošću posvojitelja kao roditelja, dok su nešto niže ocjene dobili sadržaji koji se bave emocionalnim stanjima žalovanja zbog nemogućnosti ostvarivanja roditeljstva, djetetovog primarnog gubitka i razvoja privrženosti kod djeteta.

Program podrške roditeljstvu smatra se kvalitetnim ukoliko (prema Oates, 2010), zadovoljava slijedeće kriterije: namijenjen je specifičnoj populaciji, ima standardiziran sadržaj, način rada i materijale, ima standardiziranu edukaciju provoditelja uz superviziju te ima evaluaciju učinkovitosti programa u postizanju ciljanih ishoda. Grupni pristup u evaluaciji učinkovitosti pogodniji je kod onih pristupa u koje su uključeni korisnici sa istim tretmanskim ciljem, bez obzira jesu li korisnici dobrovoljno sudjelovali ili su bili obvezni sudjelovati. Takav ishod je važan kako bi se saznalo da li ti programi služe ostvarivanju njihovih širih ciljeva. (Salem i dr., 2013). Iz rezultata dobivenih u ovom istraživanju možemo zaključiti kako se osobe koje su uključene u edukaciju izražavaju zadovoljstvo programom, smatraju sadržaje i teme obrađene u radionicama iznimno korisnim i primjenjivim te su izrazito zadovoljni programom u cjelini.

Samoprocjena roditeljskih kompetencija polaznika prije i nakon pohađanja Programa 4P

Drugi problem ovog istraživanja bio je ispitati mijenja li programa pripreme potencijalnih posvojitelja doživljaj roditeljskih kompetencija kod potencijalnih posvojitelja. Uspoređeni su rezultati Skale procjene roditeljske kompetentnosti PSOC na početku i na kraju programa 4P, koje smo označili kao PSOC 1 i PSOC 2. Polaznici su odgovarali zaokruživanjem broja uz izabrani odgovor, pri čemu ocjena 1 označava najmanji („Potpuno se ne slažem"), a ocjena 6 najveći „Potpuno se slažem") stupanj slaganja. Odgovori na pitanja podljestvice zadovoljstva obrnuto se kodiraju. Rezultati su prikazani u tablici 2. grupirani po podljestvicama zadovoljstva (prvi dio tablice) i efikasnosti (drugi dio tablice).

Rezultati su analizirani t-testom za zavisne uzorke te su pokazali da na većini tvrdnji nije bilo značajne promjene, dok one čestice koje su pokazale promjenu pokazale su je u suprotnom smjeru od pretpostavljenog. Dobivene procjene također pokazuju da su rezultati samoprocjene na kraju programa ukupno niži nego na početku programa, što nije u skladu sa rezultatima prijašnjih istraživanja gdje su dobiveni podaci koji sugeriraju smanjenje briga i strahova sudjelovanjem u pripremnim programima (Farber i sur., 2003; Zayas i sur., 2005).

Analizirajući zasebno pitanja na podljestvicama na početku i na kraju programa 4P, uočava se da na podljestvici zadovoljstva nije bilo značajnih razlika u samoprocjenama polaznika. Roditeljsko zadovoljstvo kao komponenta obuhvaća zadovoljstvo odnosom roditelj – dijete, zadovoljstvo samim sobom kao roditeljem, zadovoljstvo ponašanjem djeteta, te zadovoljstvo potporom partnera u ulozi roditelja (Reić Ercegovac, 2010). Skupina polaznika programa 4P, odnosno skupina potencijalnih posvojitelja još nije u mogućnosti procjenjivati doživljaj roditeljskog zadovoljstva te bi to mogao biti razlog relativno niskim procjenama u odgovorima po česticama kao i u ukupnoj procjeni zadovoljstva na početku kao i na kraju programa,.

Dobivena je značajna razlika na pitanjima koja pripadaju podljestvici efikasnosti kao i u procjeni ukupne roditeljske efikasnosti, a što je kao komponenta primarno povezano sa idealističnim shvaćanjem roditeljstva i roditeljskih ponašanja. Subjektivna procjena kompetentnosti za roditeljstvo komponenta je doživljaja roditeljstva kao složenog konstrukta koji je sačinjen od niza karakteristika, odnosa, aspekata i interakcija. Na ovom uzorku pokazalo se da na početku programa potencijalni posvojitelji sebe procjenjuju visoko kompetentnima, da bi procjena u segmentima razumijevanja roditeljstva i roditeljske uloge na kraju programa ipak bila značajno niža. Tome može biti više razloga. Potencijalni posvojitelji se kroz cijeli proces posvojenja zamišljaju u ulozi roditelja i iskreno vjeruju da će djetetu pružiti adekvatne uvjete odrastanja, idealizirajući roditeljsku ulogu. Informacije dobivene tijekom programa mogle su doprinijeti da se čak i pojača emocionalni doživljaj straha i tjeskobe povezani s novim roditeljskim odgovornostima, manjkom roditeljskog iskustva i informacija o djetetu te nedostatkom socijalne podrške. Jedan od osnovnih ciljeva programa pripreme za posvojenje je usklađivanje očekivanja od sebe kao roditelja, od djeteta i samog postupka posvojenja sa realitetom. Ovakva procjena je moguće i rezultat „otrežnjenja" u vidu dobivanja novih informacija što postupak posvojenja objektivno jest i kakvi izazovi su pred njima kao budućim roditeljima. Vjerojatno je da je koncept doživljaja roditeljske kompetentnosti dodatno povezan s još faktora, kao npr. iskustvom, nesigurnošću, načinom nošenja sa stresom, podrškom okoline. Bilo bi dobro kroz buduća istraživanja otkriti koji su točno ti faktori i kako doprinose doživljaju roditeljske kompetentnosti.

Zaključak

Istraživanja vezana uz temu posvojenja su u Hrvatskoj malobrojna. Stoga ovo istraživanje može predstavljati doprinos dodatnom osvješćivanju važnosti stručne pripreme potencijalnih posvojitelja i provođenju ovakvih programa te za dodatnom podrškom i razvojem usluga koje bi bile namijenjene posvojiteljskim obiteljima u RH.

Rezultati istraživanja na polaznicima programa 4P pokazali su kako se osobe koje su uključene u edukaciju smatraju sadržaje i teme obrađene u radionicama iznimno korisnim i primjenjivim te su zadovoljni programom u cjelini. Takav ishod pokazuje kako je navedeni program namijenjen ostvarivanju njegovih širih ciljeva, odnosno pripremi potencijalnih posvojitelja na buduće roditeljstvo. U sklopu dijela ispitivanja povećava li program pripreme potencijalnih posvojitelja doživljaj roditeljskih kompetencija kod potencijalnih posvojitelja provedena je usporedba rezultata Skale procjene roditeljske kompetentnosti na početku i na kraju programa po podljestvicama efikasnosti i zadovoljstva. Uočena je značajna razlika na pitanjima koja pripadaju podljestvici efikasnosti i primarno su povezana sa idealističnim shvaćanjem roditeljstva i roditeljskih ponašanja, što dodatno doprinosi važnosti pripreme potencijalnih posvojitelja u jačanju razvoja roditeljskih vještina. Na podljestvici zadovoljstva nisu nađene značajne razlike u samoprocjeni roditeljskih kompetencija, čemu razlog može biti još uvijek nerealizirana uloga roditelja.

Unatoč prisutnim ograničenjima (relativno mali i prigodni uzorak, procjena se odnosila na subjektivni doživljaj korisnika o programu, a ne i na procjenu ishoda), dobiveni rezultati mogu biti korisni kako provoditeljima programa, tako i stručnjacima koji su u kontaktu s potencijalnim posvojiteljima u smislu duljeg razdoblja praćenja obitelji nakon posvojenja od trenutno zakonski definiranog na godinu dana i procesima koji se tada događaju kod posvojitelja kada osvještavaju ili se tek susreću s problemima koji su povezani s njihovim osjećajem kompetentnosti. Kao slijedeći korak predlaže se ispitati koji faktori utječu na doživljaj roditeljske kompetentnosti i na koji način.

Literatura

Barać, J. Laklija M. (2015). Doživljaj programa „Škola za posvojitelje" – Perspektive sudionika i voditeljica programa, u: Kako smo postali obitelj : Posvojenje - dio moje priče : zbornik radova; Maleš, Dubravka (ur.)., Zagreb: Na drugi način, 90-124
Belamarić, J. (2016.), Kako pripremiti dijete za posvojenje – Priručnik za sudionike posvojenja. Zagreb: ADOPTA – Udruga za potporu posvajanju
Blažeka Kokorić, S., Birovljević, J. (2015). Posvojiteljske obitelji – izazovi prilagodbe i reakcije okoline, u: Kako smo postali obitelj : Posvojenje - dio moje priče : zbornik radova; Maleš, Dubravka (ur.)., Zagreb: Na drugi način, 33-60
Brodzinsky, D, (2008). Adoptive parent preparation project. Phase 1: Meeting the mental health and developmental needs of adopted children. New York, NY: Evan B. Donaldson Adoption Institute.
Brodzinsky, D. (2010). Preparing, educating, and supporting adoptive parents: What do we know and what do we need to know? Conference: „New Worlds of Adoption: Linking Research with Practice", University oh Massachusetss, Amherst, MA
Child Welfare Information Gateway 2012. Providing postadoption services. U.S. Department of Health and Human Services, Children's Bureau. Washington, DC. Dostupno na: https://www.childwelfare.gov/ , posjećeno: 04.02.2022. ,
Farber, M. L., Timberlake, E., Mudd, H. P. i Cullen, L. (2003). Preparing parents for

adoption: An agency experience. Child and Adolescent Social Work Journal, 20(3), 175-196.

Gibaud-Wallston, J. i Wandersmann, L. P. (1978). Development and utility of the

Parenting Sense of Competence Scale. John F. Kennedy center for research on

education and human development.

Graf, F. A., Grumm, M., Hein, S. i Fingerle, M. (2014). Improving parental

competencies: Subjectively perceived usefulness of a parent training matters.

Journal of Child and Family Studies, 23(1), 20-28.

Hanna, M.; K. Tokarski; D. Matera; R. Fong ( 2011). Happily ever after? The Journey from foster care to adoption. Adoption quarterly. 14 /2. 107–131.
Jakovac-Lozić, D. (2000) Posvojenje. Split: Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu.
Katsikitis, M., Bignell, K., Rooskov, N., Elms, L. i Davidson, G. R. (2013). The family

strengthening program: Influences on parental mood, parental sense of

competence and family functioning. Advances in Mental Health, 11(2), 143-151.

Keresteš, G., Brković, I. i Kuterovac Jagodić, G. (2011). Doživljaj kompetentnosti u

roditeljskoj ulozi i sukobi između roditelja i adolescenata. Suvremena

psihologija, 14(1), 17-34.

Kralj, S., Modić Stanke, K., Topčić Rosenberg, D. (2014). Problemi i potrebe posvojiteljskih obitelji tijekom procesa prilagodbe i integracije posvojene djece u obitelj. odgojno-obrazovne institucije i okolinu, Zagreb, ADOPTA
Ljubetić, M. (2007). Biti kompetentan roditelj. Zagreb: Mali profesor
Maleš, D. (ur.) (2015). Kako smo postali obitelj Posvojenje – dio moje priče. Zagreb, „Na drugi način"
Ngai, F. W., Chan, S. W. C. i Ip, W. Y. (2009). The effects of a childbirth

psychoeducation program on learned resourcefulness, maternal role competence

and perinatal depression: a quasi-experiment. International Journal of Nursing

Studies, 46(10), 1298-1306.

Oates, J. (2010). Supporting parenting. Early childhood in focus 5. Milton Keynes: The Open University
Obiteljski zakon, NN, 103/2015
Orlić, A. (2016). Odrednice doživljaja budućeg roditeljstva potencijalnih posvojitelja, diplomski rad, Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta, Zagreb
Reić Ercegovac, I. (2010.). Subjektivna dobrobit tijekom tranzicije u roditeljstvo. Doktorska disertacija. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Salem, P., Sandler, I. i Wolchik, S. (2013). Taking Stock of Parent Education in the Family Courts: Envisioning a Public Health Model, Family Court Review, 51 (1), 131 – 148
Sar, B. K. (2000). Preparation for adoptive parenthood with a special-needs child: Role of agency preparation tasks. Adoption Quarterly, 3(4), 63-80.
Selwyn, J., Del Tufo, S., Frazer, L. (2009). It's piece of cak? An evaluation o fan adopter training programme. Adoption and fostering, 33(1), 30-43
Sevigny, P. R. i Loutzenhiser, L. (2010.). Predictors of parenting self-effi cacy in mothers and fathers of toddlers. Child: Care, Health, Development, 36, 179-189
Turner, K. M. i Sanders, M. R. (2006). Help when it's needed first: A controlled